Prije nego su se nad dunavskim nebom zgusnuli crni oblaci rata, Vukovar je bio grad tišine koja je mirisala na obalu rijeke. Jutra su počinjala šumom lišća u parkovima i zvukom koraka radnika koji su se smijali dok su odlazili u tvornice. Djeca su se igrala uz Dunav, pucala je vedrina njihovih glasova, a nedjeljom bi se ulice ispunile svečanom tišinom, dok su majke brižno glačale odjeću i očevi polagano ispijali kave uz razgovore o običnim stvarima. Ljubav je stanovala u Vukovaru. Mir je imao kuću, ime i adresu.
No došli su dani kada se tamna sjena zla spustila nad grad. Nije došla naglo. Prvo su se pojavio strah, šapat, napetost u pogledima. Potom su došli oni koji su željeli da grad utihne, da srce Hrvatske prestane kucati. Topovi su progovorili, kuće se zatresle, a mirni koraci pretvorili se u jurnjavu prema podrumima. Tako je započeo pakao.
Ipak, Vukovar nije sišao na koljena.
Na vratima grada stajali su njegovi branitelji: mladići koji su tek učili sanjati, ljudi koji su ostavili obitelji da ih čuvaju anđeli, bolničari, radnici, studenti, ribari, zanatlije. Nisu pitali tko je tko. Bili su samo Hrvatska. U njihovim srcima gorjela je vatra, snažnija od čelika koji je na njih navirao. Svaki dan je nosio više dima, više razaranja, no oni su stajali. Jedna ulica, jedna kuća, jedan prozor bili su tvrđava.
Tu se vodila bitka ne samo za grad, nego za cjelokupan opstanak domovine. Obrana Vukovara kupila je vrijeme Hrvatskoj, vrijeme koje je značilo život. U svakom ispaljenom metku, u svakoj noći bez sna, u svakoj obranjenoj ulici rađala se Republika Hrvatska kakvu je narod stoljećima čekao.
No pobjeda duha plaćena je strašnom cijenom. Kroz ruševine grada prolazila je bol koja nema mjere. Branitelji odvedeni, ubijeni, mnogi nestali. Civili koji su položili živote samo zato što su voljeli svoj dom. Grad je plakao. Zemlja je upijala suze. Čovjek teško izgovara te dane, jer svaka riječ postane premala da obuhvati žrtvu.
Danas, kada se približi 18. studeni, cijela Hrvatska hoda prema Vukovaru. Dolaze oni s mora, s planina, iz sela i gradova. Dolaze djeca onih koji su dali život. Hodaju istim ulicama kojima su hodali njihovi heroji. Nose svijeće, ali u srcima nose plamen. To nije tuga bez kraja. To je ponos.
Vukovar nije samo mjesto. Vukovar je zavjet. Da ne zaboravimo. Da čuvamo. Da budemo dostojni.
Jer žrtva nije bila uzaludna.
Zbog Vukovara danas postoji slobodna i neovisna Hrvatska. Naša domovina nije rođena na papiru, nego u krvi, boli, molitvama i prkosu njezine djece. Mi živimo san koji su oni branili. I na nama je da taj san čuvamo čistim.
Stihovi za Vukovar:
Ti nisi pao, grade moj,
ti si se u nebo popeo,
svaki tvoj kamen postao je molitva,
svaka tvoja rana svjetionik.
Hodamo danas u tihoj koloni,
no srca nam ne šute.
Govore:
Ti si naš zavjet.
Naša rana i naša snaga.
Vukovar, svijetli.
Mi bdijemo.
