Postoji nešto što možda zvuči čudno, gotovo krivo u današnjem svijetu:
Ne želim da moje dijete bude savršeno. Da, dobro ste pročitali.
Ne želim da bude najbolji, najuspješniji, najposlušniji, najzlatniji, najuredniji, najidealniji. Ne želim da raste pod teretom “naj”.
Jer znam kako izgleda kad dijete raste u redu koji nije prirodan, nego nametnut. Kad ga štitiš kao pod staklenim zvonom, kao da će se slomiti na svaku prvu grešku. I iskreno – i sama sam tako krenula. Prvo dijete. Strahovi. Brige.
Pretjerana zaštita, pretjerano čuvanje, pretjerano kontroliranje. Mislila sam da je to ljubav. Da je to odgovornost. Da je to dobar odgoj. A zapravo… to je bila moja nesigurnost.
Moja potreba da sve ide po planu. Da se ništa ne dogodi. Da bude savršeno. Ali djeca ne rastu u savršenstvu. Djeca rastu u greškama. U rušenju. U podizanju.
U suzama koje te nauče da cijeniš osmijeh. U padovima koji te nauče da je tlo čvrsto, ali si ti čvršći. Dijete koje nikad ne padne ne zna kako se ustati. Dijete koje nikad ne pogriješi ne zna kako se ispraviti.
Dijete koje nikad ne zaplače ne zna koliko je lijepo smijati se. Dijete kojem uvijek rješavamo problem ne zna samo razmišljati. U svijetu u kojem se od djece traži da budu najbolji, ja želim da moje dijete bude svoje. Ne želim da ga život razbije prvi put kad ga dodirne.
Ne želim da slomi krila jer nije bilo prostora da padne. Ne želim da misli da mora biti savršen da bi bilo voljeno. Jer djeca današnjice odrastaju pod ogromnim pritiscima:
- budi odličan učenik
- budi pristojan, ali samouvjeren
- budi ambiciozan, ali skroman
- budi spontan, ali poslušan
- budi brži, bolji, pametniji, uredniji
I onda se čudimo što djeca pucaju. Što se boje pogriješiti. Što se boje razočarati.
Što imaju strahove koji im ne bi trebali pripadati. Istina je jednostavna:
savršeno dijete ne postoji. Ali možeš vrlo lako odgojiti dijete koje vjeruje da mora biti savršeno. To je ono čega se bojim.
Ne greške, nego djeteta koje se boji greške. Ne padova, nego djeteta koje se boji pasti.
Ne suza – nego djeteta koje misli da suze znače slabost.
Zato danas kažem jasno: ne želim savršeno dijete.
Želim dijete koje se može slomiti Koje može pasti, pa ustati. Koje može plakati, pa se smijati. Koje zna da ga volim u greškama isto kao i u uspjesima.
Jer dijete koje smije pogriješiti, nauči pokušati opet. Dijete koje smije pasti, nauči hodati hrabrije. Dijete kojem dopustiš da bude nesavršeno, nauči da je vrijedno baš takvo kakvo jest.
I možda je to najvažnija lekcija koju im možemo dati: da ne trebaju biti savršeni.
Treba biti živi, hrabri, svoji, stvarni. Jer kad sve zbrojim i oduzmem, shvaćam jedno: ne odgajam dijete za savršenstvo.
Odgajam ga za život.
A život voli hrabre, a ne savršene
