Film u Hrvatskoj nikada nije bio samo zabava. On je, kao i glazba, uvijek bio ogledalo društva – ponekad uljepšano, ponekad surovo, ali uvijek svjedočanstvo o tome tko smo i kako živimo. Danas, međutim, čini se da je hrvatski film u procijepu između festivala i praznih kino-dvorana.
Na festivalima se redovito potvrđuje da imamo autore i glumce koji mogu stati uz bok europskoj kinematografiji. Nagrade stižu, priznanja se gomilaju, ali pitanje ostaje: tko to zapravo gleda? Hrvatska publika često bira holivudski spektakl umjesto domaće priče. Time ne gubimo samo film, nego i vlastiti identitet. Jer što je film ako ne zapis naših sudbina, naših pobjeda i naših rana?
Dokumentarni film posljednjih godina pokazuje da istina ipak pronalazi put. Projekti o Domovinskom ratu, o tranzicijskim nepravdama i o životu običnog čovjeka bude pažnju i vraćaju smisao filmu kao društvenom svjedočanstvu. To su oni trenuci kada film prestaje biti samo umjetnost i postaje dužnost.
No, prečesto gledamo kako se hrvatska kinematografija zatvara u elitistički krug – filmovi snimani za festivale, a ne za narod. A narod, onaj isti koji je prije trideset godina oružjem branio svoju slobodu, danas traži da ga se barem na platnu prikaže istinito. Ne traži savršenstvo ni spektakl, traži istinu i emociju.
Hrvatski film može biti moćno oružje nacionalne svijesti. On može govoriti o Domovinskom ratu istinitije nego udžbenici, može pokazati iseljavanje tragičnije nego statistike, može mladima prenijeti ono što se ne uči u školi. Ali da bi to mogao, mora prestati bježati od vlastite zemlje i vlastitog naroda.
U konačnici, pitanje hrvatskog filma nije pitanje umjetnosti, nego pitanje identiteta. Hoćemo li dopustiti da naše priče ostanu neispričane, ili ćemo ih pretvoriti u filmove koji će jednoga dana postati svjedoci – ne samo festivala, nego i nacije?
