Batina je nekad bila sastavni dio nastave. Danas je važno reći jasno: nostalgija za takvim školstvom nije ništa drugo nego nostalgija za neslobodom.
U emisiji „TV Replika“ gledatelji su se prisjetili vremena kada bilježnice nisu postojale, a disciplina se provodila šibom. To iskustvo, koje se često prikazuje kao „tvrd odgoj“, zapravo je bilo školovanje u kojem se znanje stjecalo pod pritiskom, a strah bio stalni pratilac svakog učenika.
To nije bilo „zlatno doba“. To je bilo doba u kojem se djecu učilo šutnji, a ne radoznalosti. Autoritet se održavao silom, a ne mudrošću. Oni koji su prošli kroz takve škole postali su snažni ne zato što ih je batina oblikovala, nego zato što su uspjeli preživjeti njezin teret.
„Strah ne rađa znanje, nego podaništvo. Batina ne podučava – ona slama.“
Danas se još uvijek mogu čuti glasovi koji zazivaju povratak „reda“ kroz batinu. Ali to je opasna zabluda. Učionica u kojoj djeca šute jer se boje nije škola, nego mali zatvor. Prava škola je prostor slobode, gdje dijete ima pravo pitati, istraživati i razvijati se bez prijetnje da će zbog pogreške biti poniženo ili udareno.
Iskustva iz prošlosti vrijedna su jer nas podsjećaju što se nikada više ne smije ponoviti. Hrvatska danas treba obrazovanje koje oslobađa, a ne podčinjava. Ako odgojimo generacije u strahu, odgojit ćemo poslušnike. Ako ih odgojimo u slobodi i znatiželji, dobit ćemo stvaratelje.
Nostalgija za batinom nije nostalgija za disciplinom, nego za neslobodom. A društvo koje želi naprijed nema pravo na takvu nostalgiju.
