Zašto političke i društvene „elite“ misle da će im mladi oprostiti što su ih protjerali iz Domovine? Danas ne samo u Irsku i Njemačku, nego i do Australije i Kanade. Otišli su liječnici, inženjeri, informatičari, vozači, konobari… svi oni koji bi trebali graditi Hrvatsku. Zašto misle da će šutjeti oni koje pretvaraju u dužnike i beskućnike, baš kao što su pretvorili i njihove roditelje u robove tranzicije?
Imamo li mi još uvijek dovoljno prkosa i inata da se uspravimo? Treba li nam uopće to danas, kad nas pokušavaju uvjeriti da je dovoljno biti „europski poslušan“ i živjeti od birokratskih grantova i uvoza smeća? Jesmo li zaboravili da narod koji zaboravi slobodu i istinu – prestaje biti narod?
Zašto dopuštamo da nam misle briselski činovnici, domaći lobiji i korumpirani političari? Kao da spavamo, a u snu nestaju i zemlja, i more, i ljudi.
Vrijeme je za buđenje. Vidjeli smo i previše puta kako završava kad narod predugo šuti. Danas nas uspavljuju lažnim statistikama i „europskim fondovima“ koji više hrane korupcijsku mrežu nego hrvatskog čovjeka. Inflacija jede plaće i mirovine, dok povlašteni sloj živi kao nikad.
Varaju se oni koji misle da ćemo odustati. Varaju se oni koji misle da ćemo dopustiti da se hrvatski identitet pretvori u fusnotu briselske birokracije. Povijest nas je naučila: kad se Hrvat probudi, više ga nitko ne može zaustaviti.
Zaboravljaju da Domovinski rat nije bio samo obrana teritorija, nego borba za dostojanstvo. A dostojanstvo ne smije biti na prodaju – ni za eure, ni za uhljebničke fotelje.
Manipuliraju mladima obećanjima o stipendijama i karijerama u tuđini, dok Hrvatsku pretvaraju u turistički resort bez naroda. Ali što će biti kad se oni isti mladi jednog dana vrate? Kad požele kuću, obitelj i normalan život – u Hrvatskoj, a ne tuđoj zemlji?
Mediji pod kontrolom moćnika neće vam reći da nezadovoljstvo raste: od studenata i umirovljenika, do poljoprivrednika i radnika koji više ne pristaju šutjeti.
Mi mladi donosimo energiju i nove ideje, a stariji mudrost i iskustvo. I zajedno možemo stvoriti Hrvatsku u kojoj se ostaje, a ne bježi. Hrvatsku u kojoj je rad cijenjen, a korupcija kažnjena. Hrvatsku u kojoj Bruxelles ne diktira tko smo i što smijemo.
Ovo stanje nije održivo. A iz njega će niknuti nešto novo – političko-kulturni pokret koji neće pristati na laži ni sluganstvo. Hrvatska nije kolonija.
