Domoljublje nije politička oznaka, nije ideološka podjela, niti pripadnost nekoj stranci. Domoljublje je osjećaj – voljeti svoju domovinu, kraj, šumu, rijeku i vodu. Voljeti ono što te oblikovalo, ono što ti daje identitet i ono što želiš ostaviti svojoj djeci.
Domoljub može biti i onaj koga nazivaju „desničarem“, ali isto tako i onaj koga nazivaju „ljevičarem“. Jer ljubav prema domovini ne poznaje te granice. Ona se ne uklapa u uske ladice dnevne politike. Ona se živi – u poslu, u obitelji, u tome kako čuvaš svoju tradiciju, ali i u tome kako stvaraš nešto novo za zajednicu kojoj pripadaš.
Problem nastaje kada se ljubav prema Hrvatskoj pokušava stigmatizirati. Kada se onoga tko nosi zastavu proglašava opasnim, a onoga tko izgovori riječ „ponos“ ismijava kao zaostalog. Etiketiranje domoljublja je znak zatucanosti, a ne napretka.
Vrijeme je da se prestane s nametanjem lažnih podjela. Hrvatska ne pripada samo jednima, niti je domovina ekskluzivno pravo određene političke boje. Hrvatska pripada svima koji je vole, poštuju i žele graditi.
Domoljublje nije oružje za političke sukobe. To je prirodna emocija koja nas povezuje iznad svih podjela. Kad bismo to razumjeli, onda bi i javni prostor bio zdraviji, a politika normalnija.
Nije nazadno voljeti Hrvatsku. Nazadno je smatrati da ta ljubav pripada samo jednima.
