Knjiga je u povijesti Hrvata uvijek bila više od papira i riječi. Ona je bila oružje, zaklon i svjetionik. Marulić je prije pet stoljeća pisao „za narod slovinski“, Krleža je kroz književnost tumačio svijet, a knjige su u Domovinskom ratu bile utočište u podrumima i rovovima. Danas, međutim, čini se da knjiga gubi svoje mjesto u društvu koje sve manje čita i sve brže zaboravlja.
Statistike su neumoljive većina građana godišnje ne pročita ni jednu knjigu. Umjesto da u knjižnici ili knjižari tražimo smisao i znanje, okrećemo se ekranima i kratkim sadržajima koji nestaju brže nego što se pojave. Knjiga zahtijeva strpljenje, tišinu i unutarnji dijalog – a upravo to današnjem čovjeku postaje teret.
Ipak, knjiga ostaje posljednja crta obrane identiteta. U njoj su zapisana svjedočanstva o Domovinskom ratu, sudbine prognanika, istine o povijesti koje bi neki najradije prešutjeli. Knjiga je ona koja ostaje kada televizijski prilog izblijedi i kada se digitalni sadržaji izgube u algoritmu. Ona je jedina koja može posvjedočiti budućim generacijama kako smo živjeli, za što smo se borili i što smo sanjali.
Zato je pitanje knjige u Hrvatskoj danas pitanje opstanka kulture. Ako se odreknemo čitanja, odreći ćemo se i vlastitog pamćenja. Ako nam knjiga postane luksuz za malobrojne, izgubit ćemo vezu s onim što nas je oblikovalo kao narod.
Knjiga ne može natjecati se s brzinom interneta ni sa sjajem televizijskih formata. Ali knjiga nudi nešto što nijedna druga forma ne može – dubinu. A bez dubine nema identiteta, nema nacije, nema budućnosti.
Hrvatska je mala zemlja, ali je preživjela stoljeća upravo zato što je znala čuvati svoju riječ. Zato knjiga u Hrvatskoj ne smije biti zaboravljena. Ona mora ostati naš posljednji bastion – jer narod bez knjige prestaje biti narod i postaje tek skupina potrošača bez pamćenja i bez budućnosti.
