Kad govorimo o hrvatskoj glazbenoj kulturi, malo je instrumenata koji tako snažno izražavaju duh naroda kao što to čini tamburica. Ona nije samo glazbalo – ona je identitet, način govora i osjećanja, most između prošlosti i sadašnjosti.
Zvuk tamburice ima posebnu toplinu. U njezinoj jednostavnosti krije se glazbena mudrost naroda koji je kroz stoljeća znao pjevati i kad je bilo teško. Taj zvuk potječe iz srca Slavonije i Baranje, iz ravnica gdje se radilo, molilo i slavilo. Tamburica je ondje nastala kao pratilja svakodnevice – jednako prisutna na svadbama kao i na poljima, pod sjenom hrastova ili pod krovom šokačkih kuća.
OD NARODNE ZABAVE DO KONCERTNE POZORNICE
Tamburica se u početku svirala u manjim sastavima, često spontano, bez zapisanih nota. No s vremenom su se stvarali tamburaški zborovi i orkestri, koji su ovu glazbu prenijeli iz sela u gradove. U 19. stoljeću, u vrijeme narodnog preporoda, tamburaši su postali važni kulturni nositelji. Oni su pjevali o domovini, ljubavi, radu i vjeri – o svemu onome što čini temelj narodne duše.
Gradovi poput Osijeka, Đakova, Vinkovaca i Belog Manastira postali su kolijevke tamburaške glazbe. U njima su djelovala prva društva i škole koje su tamburicu pretvorile iz narodnog instrumenta u priznati koncertni instrument. U Osijeku je krajem 19. stoljeća osnovan i jedan od prvih tamburaških orkestara, koji je imao i obrazovnu ulogu – učio je mlade kako se tamburica ne svira samo prstima, nego i srcem.
TAMBURICA KROZ 20. STOLJEĆE
U 20. stoljeću tamburica izlazi iz lokalnog okvira i postaje dio hrvatske glazbene scene. Nastaju orkestri pri kulturno-umjetničkim društvima, a tambura ulazi i u glazbene škole. Kompozitori poput Julija Njikoša i Karla Metikoša pridonijeli su njezinu ugledu stvaranjem ozbiljnih skladbi za tamburaške orkestre.
S druge strane, popularna glazba tamburicu je približila široj publici. Ansambli poput Zlatnih dukata, Slavonskih tamburaša, Gazda i brojnih baranjskih sastava spojili su tradiciju i suvremene stilove. Tako je tamburica postala i dio urbane glazbene scene, bez gubitka svoje autentičnosti.
ZVUK KOJI UČI PRIPADANJU
Tamburica se danas uči u osnovnim i srednjim glazbenim školama, a mnogi studenti na akademijama upravo na njoj temelje svoje prve glazbene studije. Ona uči mladog čovjeka slušati, surađivati, osjećati ritam zajedništva. Kad orkestar započne svirku, svaka tamburica ima svoju dionicu – ali zajedno stvaraju sklad. To je lekcija i za život.
U školama i KUD-ovima diljem Hrvatske – od Đakova i Osijeka, preko Darde, Požege i Vukovara, pa sve do Zagreba i Zadra – tamburica je više od predmeta. Ona je svjedočanstvo da narodna glazba nije nešto što se čuva u vitrinama, nego što se živi i prenosi.
GLAS NARODNE DUŠE
Tamburica je instrument koji ne traži pažnju, nego je zaslužuje. Kad zasvira, u njezinu tonu čuje se toplina doma, širina ravnice i sjećanje na predake. Ona nas podsjeća da glazba ne mora biti velika da bi bila važna – dovoljno je da je iskrena.
Zato tamburica i danas ima mjesto u hrvatskoj kulturi koje se ne može izmjeriti ni popularnošću ni tržištem. To je mjesto u srcu naroda koji, kad zapjeva uz tamburu, govori najiskrenijim jezikom koji poznaje – jezikom duše.
