Postoje simboli koji su nastajali u tišini, bez reflektora, struje i bez publike u teškim vremenima. U Bosni i Hercegovini generacije katolkinja urezivale su križ u vlastitu kožu. Običaj poznat kao sicanje ili bocanje nije bio ukras. Bio je svjesna odluka. Bio je identitet koji se nosio trajno. Čuvalo se tako žene od raznih hordi neprijatelja.
U srednjoj Bosni, Rami, Lašvanskoj dolini, Kupresu i drugim krajevima križ na ruci bio je jasna poruka pripadnosti vjeri i zajednici. Etnografski zapisi s kraja 19. stoljeća dokumentiraju motive: jednostavne križeve, izvedene oblike, križ u krugu, ornamentalna kola. U središtu svega stoji ista ideja. Znamo tko smo i toga se ne odričemo.
Ta povijesna činjenica danas dobiva novu dimenziju. Kada na Doru, kao nacionalni izbor za Eurosong, pošaljemo izvođače koji se ne srame tradicije i naše povijesti, a koji u svoj glazbeni izraz unose elemente baštine i identiteta, tada ne šaljemo samo pjesmu. Šaljemo poruku jer naš narod je čuvao stoljećima ono što neki žele uništiti.
Ovogodišnje pobjednice Dore, sastav LELEK, otvoreno su se oslonile na tradicijsku i etno dimenziju, a to nije povratak u prošlost. To je pametan spoj modernog i naslijeđenog identiteta. Publika je to prepoznala. Upravo zato je važno razumjeti širu sliku kada su se neki počeli gubiti u krizi vlastita identiteta.
Tradicija nije kočnica kreativnosti. Ona je temelj na kojem se gradi nešto novo kao ova pjesma. Naši su preci identitet doživljavali i živjeli ozbiljno i odgovorno. Danas ga imamo priliku predstavljati kroz kulturu, umjetnost i glazbu. To je privilegija koju nemaju mnogi narodi.
Kada Hrvatska izađe na europsku pozornicu s pjesmom koja nosi trag vlastite povijesti, tada pokazujemo samopouzdanje da smo i prije 1991. postojali kao narod. Pokazujemo napokon da ne kopiramo tuđe obrasce, nego pokazujemo i dalje gradimo svoj kulturni izraz. To nije zatvaranje pred svijetom kako neki misle to je autentičnost i pokazatelj koliko dugo postojimo kao narod.
Dora je više od televizijskog natjecanja. Ona je ogledalo našeg kulturnog trenutka. Ako u tom ogledalu vidimo izvođače koji poštuju hrvatsku tradiciju i povijest, onda imamo razlog za optimizam u kojemu smo mi svoji na svome.
Od križa na koži do pozornice Dore proteže se ista nit. Nit svijesti o tome tko smo i što smo. Razlika je samo u formi jer suština ostaje ista stoljećima. Identitet nije teret. Identitet je snaga. Kojega su naše žene stoljećima stvarale i gradile jake muškarce i držale obitelji na okupu, a o njihovoj borbi vrijedi pjevati, govoriti i pisati.
Žene su bile čuvarice jezika, pjesme, molitve i običaja. One su prenosile usmenu predaju, narodne napjeve, uspavanke, obiteljske priče i sjećanja na pretke. Kroz generacije su prenosile znanje o blagdanima, postovima, svadbama, krštenjima i sprovodnima. One su učile djecu kako se moli, kako se obilježava Božić, Uskrs, kirvaj Itd. Lelek je stoga pokazatelj snage žena koje imamo u našem narodu stoljećima.
Opjevati kroz Andromedu muku koju su žene prolazile zbog našeg naroda stotinama godina vrijedi više od svih kopija performansa tuđih zemalja koje nam nameću neki očito bez kulture sjećanja i vlastite pripadnosti
I upravo takvu Hrvatsku vrijedi predstavljati. Hrvatsku koja zna za svoju kulturu i povijest.
