Ako građani imaju osjećaj da ih sustav ne štiti ili da oni koji bi trebali biti nadležni — nisu učinkoviti, etični ili odgovorni onda pitanje “tko vodi“ dobiva dodatnu težinu. Ne radi se više samo o tome tko je formalno na vlasti, nego o tome tko zaista upravlja, i čiji se interesi u stvarnosti štite.
Na to jednostavno pitanje: tko vodi BiH gotovo da i nema odgovora. Upitate li slučajnog prolaznika, vjerojatno će slegnuti ramenima i reći: “Kako tko? Pa, bolan nitko!”
Političari svih razina spremno će nabrojati Federaciju BiH, Republiku Srpsku, kantone, Distrikt Brčko, međunarodnu zajednicu… sve do kompliciranog ustroja koji je malo kome jasan. Daytonski sporazum, potpisan 14. prosinca 1995. u Parizu, zaustavio je rat, ali je, gotovo trideset godina kasnije, ostavio državu zapetljanu u birokraciju, podjele, korupciju i konfuziju. Trideset godina nakon Daytona, BiH i dalje traži onoga tko stvarno vodi i tko još vjeruje da to ima smisla.
U posljednjih deset godina iz Bosne i Hercegovine iselilo je više od 600.000 ljudi. Najviše iz Brčkog, Sarajeva (Novi Grad, Novo Sarajevo) i Banje Luke. Kao kletva, stalno se ponavlja izreka pripisana Ivi Andriću: “Bosnu treba voljeti, ali u njoj ne treba živjeti” rečenica koja danas zvuči više kao dijagnoza nego kao metafora.
Tragedije koje razotkrivaju nemoć sustava
Posljednjih mjeseci BiH potresaju nizovi tragedija i afera koje jasno pokazuju gdje sustav popušta.
Početkom listopada, godinu dana nakon katastrofalne poplave u Jablanici, poginulo je 19 osoba. Istraga još traje, a županijsko tužiteljstvo ispituje odgovornost četiri osobe i jedne kompanije koja je iskopavala kamen iznad naselja. Tragovi blata, pijeska i stijenja i dalje su vidljivi, a obnova spora i tiha, kao i reakcije institucija.
U Tuzli je nedavno otkriven skandal koji je zgrozio javnost: policajci su podvodili maloljetnice, a među klijentima bio je i profesor. Posebno potresno je što su djevojke bile štićenice domova socijalne skrbi djeca bez roditelja, kojima su zaštitnici postali zlostavljači. Novi krug pakla stvorili su upravo oni koji su trebali biti njihov spas.
Kao da to nije dovoljno, strašni požar u Domu umirovljenika u srcu Tuzle odnio je živote trinaest starijih, nemoćnih i bolesnih osoba. Službeni uzrok još nije poznat, ali jasno je jedno: sustav koji je trebao čuvati ponovno nije zaštitio.
Reakcije nakon tragedija – spore i zakašnjele
Svi ti događaji nisu izolirani slučajevi, već simptomi duboke institucionalne slabosti. Kad sustav skrbi za starije ima propuste koji završavaju smrću, a policija koja bi trebala štititi najranjivije sama sudjeluje u kriminalu, jasno je da nadzor i odgovornost ne funkcioniraju.
Institucije reagiraju tek kad tragedija već izbije. Istrage se pokreću pod pritiskom javnosti, a ne zato što sustav sam zna prepoznati i spriječiti problem. Ako građani više ne vjeruju da ih itko štiti, pitanje “tko vodi Bosnu i Hercegovinu” prestaje biti retoričko i postaje egzistencijalno.
Formalna i neformalna vlast
Formalno gledano, BiH ima složen i višeslojan politički ustroj entitete, kantone, općine i razne razine vlasti. Ali neformalno, vode oni koji imaju stvarnu kontrolu nad resursima, institucijama i nadzorom. Kada takve kontrole oslabe ili nestanu, nastaje ono što građani već odavno osjećaju vodeća praznina. U toj praznini moć preuzimaju kriminalne skupine, lokalni moćnici i “sive zone” utjecaja, koji u praksi imaju više vlasti od službenih institucija.
30 godina čekanja
Stotine tisuća upozorenja i prijedloga za rješenja tijekom protekla tri desetljeća jednostavno su ignorirane. Nekome to, očito, odgovara. Transparentni postupci, institucionalna odgovornost, smanjenje korupcije i briga za građane ostaju glas vapijućeg u pustinji.
I dok se sustav urušava, u prvi plan se sve češće guraju ideologije , nacionalizam, ekstremizam i politička retorika straha jer tako je lakše zadržati moć. A građani i dalje ostaju s pitanjem na koje nitko iskreno ne želi odgovoriti: Tko zapravo vodi Bosnu i Hercegovinu, i za čiji račun?
