U Srbiji danas postoji jedna konstanta jača od inflacije, čvršća od institucija i dugotrajnija od svih reformi zajedno: Aleksandar Vučić pojavio se na televiziji. Država se može zaduživati, poskupljivati, obećavati i demantirati samu sebe, ali predsjednik je uvijek tu, spreman, namješten i zabrinut, kao da je upravo saznao nešto strašno, ali još ne smije reći što, dok kamere ne budu savršeno poravnate. U toj političkoj stvarnosti Srbija ne funkcionira po zakonima, nego po prijenosima uživo.
Kad Aleksandar Vučić izađe na televiziju, Srbija stane. Radnici spuštaju alate, majke sklanjaju djecu s ulica, kućni ljubimci se utišaju. Promet usporava, planeti se poravnavaju u savršenu liniju, a narod u tišini čeka da sazna je li država spašena, ugrožena ili spašena jer je ugrožena. U tim trenucima nitko ne zna što će se dogoditi, jer ništa se ne događa dok predsjednik ne objasni da se upravo dogodilo.
Vučićev politički put podsjeća na dugu seriju s neograničenim brojem sezona, u kojoj se glavni lik stalno mijenja, ali nikada ne nestaje. Devedesetih je bio gorljivi glas radikalne politike, uvjeren da se povijest piše vikom, prijetnjama i kartama koje su uvijek pokazivale više nego što stvarnost dopušta. Danas je, barem na riječima, zaštitnik stabilnosti, investicija i europske budućnosti, iako se dojam neprestano kvari činjenicom da prošlost uporno odbija ostati u arhivi. Kostim se promijenio, retorika se ublažila, ali refleks ostaje isti: govoriti puno, govoriti često i nikada ne dopustiti tišini da preuzme riječ.
U Vučićevoj Srbiji predsjednik nije tek politička funkcija, nego servis za sve. On je ministar gospodarstva, glasnogovornik trgovačkih lanaca, savjetnik za kućanstvo i tumač globalnih procesa, od geopolitike do cijene deterdženta. Ako poskupi kruh, on zna zašto. Ako se uvoze parizer salame, on zna tko stoji iza toga. Ako nešto ne funkcionira, zna i tko je kriv, a to, gotovo čudesno, nikada nije on. Takav stupanj sveprisutne nadležnosti nije viđen još od vremena kada su se vladari proglašavali božanstvima, samo što su oni barem šutjeli dok su ih štovali.
Mediji u toj priči imaju ulogu vjernih svjedoka predsjednikove brige. Televizijski dnevnici pretvorili su se u svojevrsni Vučićev dnevnik, u kojem on objašnjava građanima kako stoje stvari, kako bi trebale stajati i kako bi bile savršene da nema onih koji stalno nešto zapitkuju. Kritičko pitanje u takvom sustavu djeluje kao kvar u prijenosu, a nezavisni novinar kao netko tko je slučajno zalutao u studio tijekom generalne probe.
Ipak, usprkos toj stalnoj brizi, naciji objašnjenoj do iscrpljenosti i državi koja, barem na televiziji, funkcionira savršeno, dio građana pokazuje neshvatljivu sklonost nezadovoljstvu. Oni izlaze na ulice, traže institucije, odgovornost i državu koja ne ovisi o jednom čovjeku i njegovom dnevnom rasporedu. To predsjednika redovito zatekne, jer u sustavu u kojem je sve objašnjeno unaprijed, prosvjedi djeluju kao loše sinkroniziran dodatak programu.
Vanjska politika pritom izgleda kao pažljivo uvježbana predstava: osmijesi, rukovanja, riječi mira i stabilnosti, dok stara retorika i nekadašnji govori stoje sa strane poput neugodne rodbine koju se ne može izbaciti iz kadra, ali se nadaš da je publika neće primijetiti. Pomirenje se zaziva, ali se prošlost nikada do kraja ne priznaje, jer bi to značilo prekinuti narativ u kojem je predsjednik uvijek bio tamo gdje je trebalo biti.
Na kraju, Aleksandar Vučić danas nije samo predsjednik Srbije. On je stalni program, glavni lik i narator vlastite političke sapunice u kojoj se država svodi na kulisu, institucije na rekvizite, a građani na publiku koja se stalno upozorava da bez njega nema predstave. I zato je možda najtočniji opis tog političkog puta upravo onaj koji najbolje sažima apsurd: čovjek koji je nekad nosio gajbe Šešelju danas stoji na dvoru kao arhitekt vlastitog sustava, uvjeren da je kralj, dok puk sve češće vidi samo dvorsku ludu.
