Smrt je tema koju ljudi izbjegavaju i na neki je način taboo u našoj kulturi i civilizaciji. Mladi je ljudi izbjegavaju jer im nikada ni ne padne na pamet očekujući da će živjeti 100 godina, a stari ljudi je također izbjegavaju, ali iz razloga što i previše razmišljaju o njoj. Mi, ljudi srednjih godina češće razmišljamo o njoj tek kad dođemo u situaciju da se opraštamo od svojih roditelja.
Moj otac je otišao prerano, tek nešto stariji od mene danas i cijeloj obitelji je to bio ogroman šok. Zlokobna bolest bila je jača od njegovog ogromnog osmijeha i zaraznog optimizma po kojemu ga je zapamtio svatko tko ga je upoznao. Čovjek kojega su momci i cure koje je učio košarci zbog njegovog očinskog pristupa zvali “Daddy” nije se štedio niti u obitelji, niti u poslu, a niti u košarci koju je živio. U 17 godina koliko ga nema na ovom svijetu, nije prošao niti dan da nisam pomislio na njega, a asocijacija je bezbroj. “Sine, budi pošten, vrijedno radi, pomozi kome možeš, ostani skroman, ti si najstariji i moraš biti tu za braću i sestru…”, rekao bi mi on i ponavljao bezbroj puta a ja bih mu svaki put obećao da hoću i govorio da mi ne treba ponavljati jer to znam već napamet.
Mama je bila drukčija, skromna i samozatajna, živjela je samo za nas i bila je stijena na kojoj je otac sagradio veliku i sretnu obitelj, a njih dvoje su bili savršen par, dva unikata posebno rađena jedno za drugo. Njezina kuhinja uvijek je bila topla kao njezino srce i tu se uvijek našlo ponešto fino za svakoga tko bi kročio u našu kuću. Nerijetko bi pred blagdane i rođendane probdjela po cijele noći kako bi spremila po nekoliko vrsta kolača i torti jer je za nju priprema hrane bila način na koji je pokazivala ljubav. Nije bila od velikih riječi, ali kada bi govorila mogao si prepoznati mudrost u onome što bi rekla: “Mali, ljudi se drže za riječ, a stoka za rogove; ne oblači se u preširoke gaće; biraj pametno da ti ne bi drugi bio kriv” i slično, a ja bih opet svaki put iznova obećao poslušati njezino biserje mudrosti…
Sada kad je i ona otišla na neko bolje mjesto mogu ih zamisliti kako zajedno piju svoju popodnevnu kavu za trpezarijskim stolom iza rajskih vrata, a otac pita majku “je li mala, šta misliš kako se oni naši klinci snalaze tamo dolje”, a ona mu u svom stilu odgovara “mali, bit će oni dobro, nego što bi volio da ti spremim za večeru ?”
