Postoje trenuci u kojima država više ne treba dokazivati da postoji. Ne zato što je nestala potreba za identitetom, nego zato što se identitet podrazumijeva. Tada se pitanja pomiču. Ne pita se više tko smo, nego može li se ovdje živjeti normalno.
Većina ljudi ne želi stalno sudjelovati u povijesnim raspravama, ideološkim sukobima ili
simboličkim dokazivanjima. Ljudi žele raditi, liječiti se bez straha, školovati djecu bez
improvizacije i imati osjećaj da se trud isplati. To nije bijeg od države. To je njezina svrha.
U tom smislu, suverenost danas nije pitanje granica. Ona je pitanje sposobnosti. Može li država organizirati osnovne uvjete života bez stalnog izvanrednog stanja. Može li zadržati radnike, proizvesti hranu, osigurati energiju, održati zdravstveni i obrazovni sustav bez oslanjanja isključivo na vanjske intervencije. Tu se vidi razlika između države koja postoji i države koja traje.
Hrvatska povijest pokazuje koliko je cijena opstanka bila visoka. Od ranog srednjeg vijeka, kada je političko priznanje bilo preduvjet preživljavanja zajednice, preko stoljeća obrane u prostoru koji je funkcionirao kao krajina, do modernog doba u kojem se identitet branio i oružjem i institucijama. Taj kontinuitet nije romantična priča, nego niz stvarnih lomova.
Porazi poput Krbavske bitke nisu sačuvani u pamćenju zato što su bili slavni, nego zato što su bili traumatični. Iz njih je nastala logika obrane, sustav utvrda i ljudi koji su na rubu opstanka preuzimali odgovornost za prostor iza sebe. Klis, Siget, Gvozdansko i Sisak nisu simboli zato što su lijepi, nego zato što su pokazali granicu izdržljivosti jedne zajednice.
U 17. stoljeću, kada se borba seli u visoku politiku, Zrinski i Frankopani završavaju pogubljeni. Taj čin nije ostao zapamćen samo kao politički neuspjeh, nego kao prijelom u kojem se gubitak političke moći pretvorio u trajni simbol ograničenog suvereniteta. Identitet se tada sve više seli u jezik, kulturu i pamćenje.
Zato hrvatski identitet nije opstao samo kroz ratove, nego kroz Bašćansku ploču, preporod, institucije poput Matice hrvatske i oblike kulturnog pamćenja koji su omogućili da se povijest ne prekine ni onda kada država nije postojala. Družbe, udruge i rituali pamćenja nisu bile folklor, nego zamjena za izgubljene institucije.
Dvadeseto stoljeće donijelo je novi lom. Zrin je primjer kako se rat i ideologija preklapaju s
poraćem i administrativnom odlukom. Uništenje mjesta, konfiskacija imovine i prisilna iseljavanja nisu ostali na razini kaosa rata, nego su formalizirani sudskim presudama. Time je stradanje dobilo birokratski oblik. Takve epizode nisu rubne, jer pokazuju kako se identitet može lomiti i bez bojišnice.
Domovinski rat vratio je pitanje opstanka u najkonkretnijem obliku. Vukovar jest središnji simbol obrane, ali nije jedini. Gradovi poput Škabrnje, Vinkovaca, Osijeka, Gospića, Petrinje i mnogih drugih nose jednaku težinu stradanja i otpora. Dubrovnik se u tom nizu ističe jer je razaranje povijesne jezgre bilo međunarodno dokumentirano.
Datumi, brojke, presude i forenzički nalazi čine okosnicu istine koja ne ovisi o interpretaciji. Zločini na Ovčari i pitanje nestalih nisu metafore, nego trajni test odnosa države prema vlastitoj povijesti.
Povijest pritom nudi i jasna upozorenja. Države i političke zajednice ne nestaju uvijek zato što su poražene u velikoj bitci. Često nestaju tiše, kada prestanu funkcionirati. Poljsko-litavska Unija nije nestala zato što nije imala identitet, nego zato što nije imala sposobnost unutarnjeg odlučivanja i obrane od vanjskih pritisaka. Prusi nisu nestali kao narod preko noći, nego su postupno izgubili politički okvir u kojem su se mogli održati. Kurdi su stoljećima sačuvali identitet, ali bez vlastite funkcionalne države ostali su raspršeni između tuđih interesa i granica.
U svim tim primjerima zajedničko nije manjak povijesti ili simbolike, nego manjak institucionalne snage.Identitet je preživio, ali politička sposobnost nije. A bez nje, identitet ostaje bez zaštite.
Zato pitanje opstanka Hrvatske danas nije pitanje emocije, nego kapaciteta. Ne traži se nova mobilizacija ni stalno izvanredno stanje. Traži se dosljedan rad na onome što se u miru pokazuje presudnim: pouzdane institucije, predvidiva pravila i osjećaj da se ostanak isplati.
Države koje traju ulažu u vlastitu proizvodnju hrane kako krize ne bi postale ucjene. Ulažu u energetsku sigurnost kako političke odluke ne bi ovisile o vanjskim šokovima. Ulažu u
obrazovanje koje ne proizvodi samo diplome, nego ljude sposobne ostati i stvarati. Ulažu u javnu upravu koja služi, a ne opterećuje, i u pravosuđe koje ne traži veze nego poštuje red.
Takve države ne traže od građana da stalno dokazuju lojalnost. One je zaslužuju funkcioniranjem. Ljudi tada ne ostaju zato što moraju, nego zato što vide budućnost. A to je najčvršći oblik suverenosti koji postoji.
Danas Hrvatska ima državu u trenutku koji povijesno nije samorazumljiv. To je trenutak u kojem se ne mora boriti za goli opstanak, nego može graditi. Upravo zato odgovornost ovog vremena nije manja, nego veća.
Povijest pokazuje da države rijetko propadaju zato što su poražene izvana. Češće propadaju iznutra, kada ne izgrade dovoljno funkcionalne institucije i dovoljno povjerenja da bi ljudi u njima ostajali. Država se ne gubi samo ratom. Gubi se iseljavanjem, nepovjerenjem i uvjerenjem da se sustav ne isplati popravljati.
Institucije nisu apstrakcija. One su škole koje znaju zašto postoje, sudovi kojima se vjeruje, zdravstvo koje ne ovisi o vezama i uprava koja ne traži snalaženje. Ako te strukture ne nose državu, tada je nose samo emocije. A emocije se s vremenom potroše.
Zato središnje pitanje više nije povijesno, nego sadašnje: može li Hrvatska pretvoriti političku neovisnost u samodostatnost i povjerenje. Ako uspije, suverenost prestaje biti tema i postaje svakodnevica. Ako ne uspije, povijest neće pitati za razloge. Samo će nastaviti dalje
