Trenutno je 11 mirovnih misija UN-a diljem svijeta, dvije u samoj Europi, a ona na tlu Hrvatske svoj mandat završila je u siječnju 1998. i postaje najuspješnija mirovna operacija u povijesti UN-a.
Dok udarne vijesti i naslovnice svakodnevno gore od riječi poput ofenziva, napad, eskalacija i prijetnja, mir prolazi gotovo neprimjetno. Ne kao ideal ili parola, nego kao konkretan, skup, dugotrajan i često frustrirajući proces koji traje godinama, pa i desetljećima.
U ovom trenutku Ujedinjeni narodi vode 11 aktivnih mirovnih misija diljem svijeta. U njima sudjeluje oko 70 tisuća vojnika, policajaca i civila iz više od 120 država. To nisu simbolične operacije, nego ozbiljni, logistički zahtjevni sustavi koji svakodnevno balansiraju između krhkog primirja i potencijalnog povratka nasilja. Ipak, o njima se rijetko govori.
Najveći dio tih misija nalazi se u Africi, gdje se odvija gotovo tri četvrtine ukupnog mirovnog angažmana. U zemljama poput Demokratske Republike Kongo, Južnog Sudana ili Srednjoafričke Republike, plave kacige nisu samo promatrači i često su jedina barijera između civila i potpunog raspada sigurnosti. U regiji Abyei, između Sudana i Južnog Sudana, mirovne snage doslovno stoje na liniji razdvajanja dviju država. U Zapadnoj Sahari nadgledaju jedan od najdužih zamrznutih konflikata na svijetu.
U Europi dvije mirovne misije UN-a: Cipar i Kosovo
Na Bliskom istoku mir već desetljećima nije konačno stanje, nego privremeni predah. Misije u Libanonu i na Golanskoj visoravni održavaju ravnotežu koja ovisi o političkoj volji, a ne o trajnom rješenju. Najstarija misija, pokrenuta još 1948. godine, i dalje postoji kao podsjetnik da neki sukobi nikada nisu završeni, samo se povremeno utišaju pa iznova buknu.
Europa, iako često percipirana kao stabilna, također ima svoje točke. Na Cipru mirovne snage već desetljećima, od 1964. patroliraju tampon-zonom između dviju zajednica, dok je na Kosovu prisutna civilna misija koja nadzire institucionalni razvoj i sigurnosnu stabilnost. To nisu ratovi koji pune naslovnice, ali nisu ni priče s jasnim krajem.
U Aziji, u regiji Kašmira, promatračka misija između Indije i Pakistana prati jednu od najosjetljivijih linija razdvajanja na svijetu. Tamo gdje bi i najmanji incident mogao imati globalne posljedice, mir se održava pažnjom, strpljenjem i stalnim nadzorom.
U Hrvatskoj su od 1990. djelovale brojne mirovne snage Ujedinjenih naroda i Europske zajednice (ECMM, UNPROFOR, UNCRO, UNTAES, UNMOP, UNPSG) koje su doprinijele mirovnom procesu. Promatračka misija EZ (European Community Monitoring Mission – ECMM), bila je prva, a ujedno i prva misija EU-a, tada EZ, na tlu RH. Nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, UNTAES (United Nations Transitional Administration for Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium) završava svoj mandat u siječnju 1998. i postaje najuspješnija mirovna operacija u povijesti UN-a. U međuvremenu je Republika Hrvatska prerasla iz primateljice mirovnih postrojbi u državu davateljicu pa tako hrvatski časnici sudjeluju u mirovnim operacijama Ujedinjenih naroda diljem svijeta. Znanje i iskustva koje su međunarodne mirovne snage stekle u mirovnim mandatima u Hrvatskoj danas se koristi u mirovnim operacijama diljem svijeta i ulozi međunarodnih organizacija u kriznim žarištima uopće.
Hrvatska također sudjeluje u mirovnim misijama i operacijama UN-a
Od 1999. godine, kada se prvih deset časnika Oružanih snaga priključilo Promatračkoj misiji Ujedinjenih naroda u Sijera Leoneu, Hrvatska je sudjelovala u 19 mirovnih misija UN-a s oko 1.600 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske. Uspješno sudjelovanje Hrvatske u mirovnim misijama i operacijama UN-a odigralo je značajnu ulogu prilikom izbora Hrvatske za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti za razdoblje 2008.-2009. Broj operacija u kojima je Hrvatska sudjelovala kroz godine se mijenjao, a broj hrvatskih sudionika oscilirao. Hrvatska trenutno sudjeluje u tri UN-ove operacije potpore miru na području Azije, Afrike i Bliskog istoka i to u Indiji i Pakistanu (UNMOGIP), Zapadnoj Sahari (MINURSO) te u Libanonu (UNIFIL).
Paradoks je što rat ima početak i kraj, ima dramaturgiju, jasne trenutke pobjede i poraza. Kad-tad. Mir toga nema. Mir je proces bez spektakla. On traje u tišini, u patrolama koje se nikad ne prikazuju na naslovnicama, u pregovorima koji ne završavaju rukovanjem pred kamerama.
Možda je upravo zato mir postao nevidljiv. Ne zato što ne postoji, nego zato što ne proizvodi buku. A svijet, čini se, bolje reagira na eksplozije nego na tišinu.
I dok se javni prostor puni analizama novih sukoba, stari pokušaji mira nastavljaju postojati izvan fokusa. Bez velike pažnje, bez političkih bodova, ali s upornom činjenicom da netko negdje svakodnevno radi na tome da se ne puca.
Možda je vrijeme da se i to počne računati kao vijest.
