Pojam dedolarizacije odnosi se na postupno smanjivanje uloge američkog dolara u svjetskoj trgovini, međunarodnim plaćanjima i deviznim rezervama država. Riječ je o dugotrajnome procesu u kojem pojedine zemlje nastoje smanjiti oslonac na jednu valutu i jedan financijski centar moći. To se očituje kroz veću uporabu nacionalnih valuta u međusobnoj trgovini, kroz razvoj alternativnih platnih mehanizama te kroz jačanje udjela zlata i drugih valuta u pričuvama središnjih banaka.
Usprkos tomu, dolar i dalje zadržava središnje mjesto u globalnom financijskom sustavu. Njegova snaga proizlazi iz veličine i likvidnosti američkih financijskih tržišta, povjerenja ulagača, ali i iz šire političke i vojne moći Sjedinjenih Američkih Država. Zato je preciznije govoriti o polaganom smanjenju njegove prevlasti nego o skorom urušavanju dolarskog poretka.
Statistički pokazatelji potvrđuju takvu sliku. Udio dolara u svjetskim deviznim rezervama pao je s oko 70 posto početkom 2000-ih na približno 55 do 58 posto danas. Taj podatak potvrđuje postojanje promjene, ali i izostanak radikalnog loma. Dolar je i dalje prisutan u golemoj većini valutnih transakcija te u velikom dijelu svjetske trgovine, dok valute koje se spominju kao alternative, uključujući kineski juan, još uvijek imaju znatno manji doseg.
Jedan od glavnih poticaja dedolarizaciji jesu geopolitičke promjene. Zamrzavanje ruskih deviznih rezervi 2022. mnogim je državama pokazalo da međunarodni financijski sustav nije politički neutralan. Time je dolar potvrđen ne samo kao sredstvo razmjene nego i kao instrument geopolitičkog utjecaja. Posljedično su neke zemlje počele intenzivnije tražiti načine plaćanja koji bi ih manje izlagali američkom financijskom nadzoru.
Važnu ulogu ima i energetski sektor. Dugo je svjetska trgovina naftom bila čvrsto vezana uz dolar (petrodolarski sustav), što je stvaralo stalnu potražnju za američkom valutom. Međutim, ta se struktura postupno mijenja. Dio trgovine energentima sve se češće odvija u drugim valutama, osobito među državama koje žele izbjeći zapadne financijske kanale. Uz to, prijelaz prema obnovljivim izvorima energije i elektrifikaciji dugoročno može smanjiti važnost nafte, a time i potrebu za dolarom u energetskim poslovima.
Promjena smjera globalne trgovine dodatno pojačava taj trend. Bliski istok danas sve više energenata usmjerava prema Aziji, napose Kini, a manje prema SAD-u. To otvara prostor za drukčiju valutnu strukturu međunarodne razmjene. Usto, zemlje BRICS-a nastoje povećati trgovinu u nacionalnim valutama i razviti alternativne platne sustave. Tehnološki razvoj, osobito digitalne valute središnjih banaka i novi sustavi plaćanja, stvara tehničke pretpostavke za poslovanje izvan klasične dolarske infrastrukture.
Ipak, granice tih promjena za sada su jasne. Premda postoje pokušaji stvaranja paralelnih financijskih aranžmana, američka tržišta kapitala i dalje su bez stvarne konkurencije po veličini, sigurnosti i globalnom povjerenju. Zbog toga alternative zasad mogu samo djelomično smanjivati ovisnost o dolaru, ali ga zasad ne uspijevaju istisnuti iz središta globalnoga financijskog sustava.
Zbog svega navedenoga, dedolarizaciju treba promatrati kao realan, ali spor proces. Dolar neće uskoro izgubiti status glavne svjetske valute, no njegova nekadašnja gotovo neupitna dominacija više nije jednako čvrsta. Svijet se mijenja, nastaju novi oblici trgovine i financija, ali promjena monetarne hijerarhije odvijat će se postupno. U dogledno vrijeme dolar ostaje ključna osovina međunarodnog poretka, a Sjedinjene Američke Države nastojat će svim raspoloživim sredstvima, uključujući i vojna, očuvati tu prednost.
