Hrvatska u istraživanje i razvoj izdvaja oko jednog postotka BDP-a, što je daleko ispod europskog cilja od tri posto. Rezultat je slab razvoj znanstvene infrastrukture i ograničene istraživačke mogućnosti.
Mladi znanstvenici odlaze u inozemstvo, gdje dobivaju uvjete koje domaći sustav ne može ponuditi: stabilno financiranje, bolju opremu, jasne kriterije napredovanja. Oni koji ostaju u Hrvatskoj suočavaju se s birokratiziranim sustavom, zastarjelom opremom i nestabilnim izvorima financiranja.
Znanstvena politika nema dugoročni smjer. Sustav napredovanja temelji se na formalnim kriterijima, dok je kvaliteta rada često u drugom planu. Komercijalizacija istraživanja gotovo da ne postoji, a broj patenata je minimalan. Gospodarski sektor u pravilu ne vidi znanost kao partnera.
Iako postoje kvalitetni instituti i pojedinci s međunarodnim rezultatima, sustav u cjelini ne koristi njihov potencijal. Povremeni izboji uspjeha ostaju izolirani primjeri, umjesto da se pretvore u standard.
