Nekada su roditelji najviše strahovali hoće li im sin upasti u kakvu tučnjavu iza škole. Danas nas više ne iznenađuje kada glavnu ulogu u obračunu preuzmu djevojke. U tenisicama, s mobitelom u ruci i publikom koja spremno snima, ponekad djeluju kao da su pomiješale emancipaciju, adrenalin i pola litre votke s idejom da je svaki sukob kvalifikacijska borba za UFC.
Odmah da razjasnimo: nije problem u tome što se djevojke znaju braniti. Naprotiv. Dobro je da više ne odrastaju s porukom da trebaju šutjeti, trpjeti i spuštati pogled. Svaka žena trebala bi znati osnove samoobrane i imati dovoljno samopouzdanja da zaštiti sebe kada je ugrožena. To je civilizacijski napredak, a ne društveni problem.
Problem nastaje kada se samoobrana pretvori u performans, kada snagu zamijeni agresija, a napadi na vršnjake ili bilo koga drugoga postanu društveno prihvatljiv, pa čak i poželjan oblik ponašanja u pojedinim krugovima.
Sociološki gledano, adolescenti danas odrastaju u kulturi u kojoj je konflikt postao oblik javnog nastupa. Društvene mreže nagrađuju spektakl, a algoritmi ne razlikuju hrabrost od impulzivnosti. Što je scena dramatičnija, veća je vjerojatnost da će završiti na ekranima, uz komentare, navijanje i virtualne ovacije.
Psihološki gledano, mladi još razvijaju sposobnost kontrole impulsa i procjene posljedica. Kada se toj razvojnoj fazi pridruže alkohol, vršnjački pritisak i potreba za dokazivanjem, šaka lako postaje argument, a video dokaz društveni kapital. Svjetska zdravstvena organizacija redovito upozorava da je konzumacija alkohola među mladima povezana s nasiljem i ozljedama.
Najneugodnije pitanje glasi: tko odgaja te generacije?
Najlakše je optužiti državu, školu, sustav, politiku ili „današnja vremena“. Ali istina je mnogo neugodnija. Većina odgoja i dalje se, kao od postanka svijeta, događa kod kuće. Djeca promatraju kako odrasli podnose frustraciju, kako se odnose prema pravilima i kako rješavaju sukobe. Ako kod kuće uče da se odgovornost uvijek može prebaciti na nekoga drugoga, teško je očekivati da će sami razviti disciplinu i samokontrolu.
I današnji roditelji, u četrdesetima i pedesetima, i sami su proizvod kulture u kojoj su granice postupno postale nepopularne. U dijelu obitelji razvila se neobična pedagogija prema kojoj se djeci, iz straha da ih se ne povrijedi, rijetko jasno kaže „ne“. Prava su postala glasnija od obveza, a svaka frustracija doživljava se kao nepravda. Mnogi roditelji danas priznaju da se više boje vlastite djece nego što se djeca boje njih. Narodski rečeno: „Nema ih tko odgojiti.“ I tako u krug.
Naravno, zakoni i institucije koje štite djecu, imaju važnu i plemenitu ulogu. Problem nastaje kada dio roditelja, iz straha od sukoba ili osjećaja krivnje, odustane od vlastitog autoriteta. Tako nastaje generacija koja zna kome se požaliti, ali ne uvijek i gdje su granice.
Većina mladih nije nasilna, kao što većina roditelja odgovorno odgaja svoju djecu. No, društvo u kojem maloljetnici bez većeg nadzora lutaju noću, piju i snimaju vlastite obračune ne može se praviti da je riječ o izoliranim incidentima. Kad ulici prepustimo odgoj djece, teško je očekivati drukčiji ishod.
Djecu ne odgaja ministarstvo, nego obitelj
Ako za obiteljskim stolom nema razgovora, pravila, dosljednosti, truda, učenja i strpljenja, teško je očekivati da će dijete te vrijednosti pronaći samo od sebe na ulici ili na nekoj društvenoj mreži. Odgoj usmjeren prema sigurnosti, dostojanstvu i slobodi ne pronalazi se u virtualnim svađama niti kod dokonih, polupismenih „stručnjaka“ s društvenih mreža.
Prava snaga nije u tome da nekoga možeš udariti. Prava snaga je u tome da znaš kada to nije potrebno.
Budućnost?
Mučno je pitanje kako će se generacije koje teško podnose autoritet, frustraciju i granice snaći na tržištu rada, gdje se uspjeh ne mjeri brojem pratitelja, nego disciplinom, odgovornošću i sposobnošću suradnje. Pravila su sve surovija, a selekcija sve oštrija. Oni koji ne nauče kontrolirati impulse i prihvatiti da svijet ne funkcionira po načelu „želim odmah i sada“ riskiraju da ostanu trajno na margini, ogorčeni na sustav, uvjereni da su podcijenjeni, a zapravo nespremni za pravila odraslog života.
Nije slučajno što razvojni psiholozi često naglašavaju da se temeljne navike, emocionalni obrasci i osjećaj granica u velikoj mjeri oblikuju u prvih pet godina života. Upravo u tom razdoblju dijete uči najvažnije lekcije: da ne može dobiti sve odmah, da postoje pravila, da frustracija nije tragedija te da ljubav roditelja ne znači odsutnost granica, nego njihovu dosljednu i smirenu prisutnost.
