Osim ubojstava preko 660 svećenika, streljanja 38 novinara i zabrani i protjerivanju 95 posto novinarske scene, posve je nepoznato da je kroz dva fiktivna suđenja streljana gotovo kompletna Vlada NDH i praktički kompletan Glavni stožer oružanih snaga NDH. U razgovoru sa vrsnim poznavateljem ove teme. dr. Tomislavom Jonjićem doznao sam niz posve nepoznatih podataka. Jonjić najprije podsjeća da je od 6. travnja 1941, pa do proglašenja hrvatske države, u tom odsječku vremena, ubijeno preko 300 Hrvata. Dobar dio Srba kreće sa pobunama već kod formiranja Banovine Hrvatske tako da se sve ono što se događalo 1991 već događalo 1939 i 1940 i to doslovno na istom području Hrvatske i BIH. Srpska pobuna se javlja 1939 već i na nagovještaj hrvatskog suvereniteta, makar i ograničenog i to noba bene unutar Jugoslavije. Model je zapravo bio prokleto sličan onom što su Srbi napravili uoči Domovinskog rata. Tada je JNA prije rata temeljito naoružalo srpske pobunjenike, a onda je vojska kraljevine Jugoslavije i prije kapitulacije temeljito naoružala Srbe, naročito u BIH. Zato je i došlo do neočekivano oštre i organizirane pobune na Kozari već u ljeto 1941, jer su tamošnji Srbi bili naoružani do zuba. Kad govori o Mačeku o Banovini, Jonjić podsjeća da je Banovina bila rješenje unutar Jugoslavije, da je zapravo bila „zadnji ustupak Hrvatima da ne stvaraju državu“ i da je u tom kontekstu faktički jačala Jugoslaviju. Osim toga bila je ustavnopravi provizorij koji se jednostavnom skupštinskom odlukom mogao u svakom trenutku ukinuti odnosno staviti izvan snage. Jonjić podsjeća da je Maček svoje memoare vani objavio u plavo-bijelo-crvenom ovitku, dakle u boji jugoslavenske zastave, te da se i u njima pokazuje da je jugoslavenstvo bilo veliki Mačekov problem. Iz svih tih razloga, hrvatski narod je sve ovo nekako intuitivno prepoznao pa u Domovinskom ratu nije bilo baš nikoga tko bi s Mačekovim imenom na usnama išao u rat.
Glede likvidacija Vlade NDH 1945, o čemu se kod nas malo zna, kronološki je prvi proces bio protiv Mile Budaka i devetorice ministara i predstavnika hrvatske državne Vlade. Ministar Mile Budak, predsjednik Vlade Mandić, ministri Makanec, Nardelli i drugi, uhićeni su u Austriji 1945. Tamo su se predali Britancima koji su ih odmah vratili u Jugoslaviju. Jedini ministar u Vladi NDH koji nije krenuo u povlačenje je bio Savo Besarević, Srbin iz hrvatske Vlade, Pavelićev prijatelj iz studentskih dana, no to mu nije pomoglo. Suđenje Budaku i još osmorici ministara i visokih dužnosnika Vlade NDH organizirano je na brzinu, a glavni im je sudski istražitelj bio Vojdrag Berčić, čovjek koji je u tom trenutku bio nesvršeni student prava! Djeluje nevjerojatna, ali prva točka optužnice je bila „izdaja otađbine“! Ista formulacija će se pojaviti kasnije i kod suđenja hrvatskim generalima. Unatoč tome što je ta „otađbina“ uhićivala svojedobno i komuniste, Jugoslavija ostaje fetiš čak i za komuniste i izdaja tog pojma je prva točka njihovih optužnica. Službenim braniteljem je bio imenovan odvjetnik Ivo Politeo, no po njegovim bilješkama se vidi da niti zna broj spisa, niti ima optužnicu! Optužnica mu je predana, ali ju je morao vratiti po zaključenju glavne rasprave. Politeo će kasnije reći da je imao samo nekoliko sati za pripremu obrane čak devetorice ljudi i da je s njima uspio obaviti tek jedan opći i to zajednički sastanak. Cijelo suđenje je naime trajalo jedan dan! Devetorici ministara i dužnosnika jedne Vlade! Suđenje je počelo u 8 ujutro i završilo je u 20 sati navečer. Dakle, u jednom danu je na smrt osuđeno devet najviših predstavnika vlasti uključujući i predsjednika Vlade Mandića! Optuženi nisu imali pravo ni na predlaganje dokaza, ni na ispitivanje svjedoka, niti na pravo predlaganja drugih svjedoka. Nisu imali niti pravo na žalbu! Čak ni na smrtnu presudu!
Idući dan u rano jutro devet je članova Vlade streljano, a Mile Budak je osuđen na smrtnu kaznu vješanjem.
U drugom suđenju članovima Vlade NDH streljani su ministar vanjskih poslova, potpredsjednik Vlade i ministar oružanih snaga. Naime, 1947 godine je održano drugo suđenje nizu drugih članova Vlade. Tu su bili Slavko Kvaternik, potom ministar vanjskih poslova Mehmed Alajbegović, potpredsjednik Vlade Osman Kulenović, te Miroslav Navratil, ministar oružanih snaga. I oni su nakon ekspresnog suđenja odmah streljani. Treće veliko suđenje je bilo suđenje iste godine Erihu Lisaku, glavnom ravnatelju za red i sigurnost u NDH. On je uspio izaći iz Zagreba, ali se sam dragovoljno vratio. Lisak se vratio zato jer je došao ispitati stvarne političke prilike nakon sloma NDH i stoga jer je i kod odlaska iz Zagreba postojao plan povratka i nastavka borbe. Kako su se i vani širile glasine o križarima koji da pružaju otpor, Lisak je došao u Zagreb izvidjeti prilike. Posjetio je tom prilikom tajno nadbiskupa Stepinca, Udba je to primijetila, uhitila ga i na kraju streljala. Nakon njega će biti uhićen i nadbiskup Stepinac i počinje dugi proces protiv njega.
U tom kontekstu valja spomenuti i uhićenje Božidara Kavrana, (ustaškog pukovnika koji je 1943 bio imenovan upravnim zapovjednikom svih ustaša op. au.) koji se tajno vraća u Hrvatsku u ljeto 1948. Riječ je o pokušaju prebacivanja veće skupine hrvatskih boraca iz emigracije u domovinu ( spominjala se brojka od 96 ljudi), s ciljem da se oni povežu sa raspršenim skupinama po hrvatskim šumama, kako bi se taj otpor organizirao i s planom podizanja ustanka i ponovne uspostave hrvatske države. No, Kavran je uhićen, akcija je propala i biti će osuđen na smrt vješanjem.
No, jedan od najpotresnijih sudskih procesa dogodio se u rujnu 1945. Naime, 7. srpnja iz Zagreba je u Beograd odvedeno 35 visokih hrvatskih vojnih časnika, redom generala i pukovnika. Uz teška mučenja i neviđeni sadizam, nakon dva mjeseca sudskog postupka, 18 hrvatskih generala je streljano, jedan general će umrijeti u zatvoru, kao i jedan pukovnik, a jedan će hrvatski pukovnik biti ubijen još u zatvoru.I oni će u prvoj točci optužnice imati „izdaju otađbine“, u optužnici nije bilo nikakvih konkretnih zločina a kod par citata nemoguće ih je identificirati. Navodi se primjerice odgovornost za „masovna paljenja sela“ ali se ne navodi čak ni ime sela! Njima se osobito stavlja na teret to što su sudjelovali u stvaranju hrvatskih oružanih snaga i to je bio smisao suđenja. Hrvatski generali i pukovnici, njih 35 odvedeno je na suđenje u Beograd, po Jonjićevom mišljenjju zato da se zadovolji beogradska, odnosno srpska javnost, kako bi se zapravo mogli iživljavati nad „izdajicama otađbine“. U tom smislu valja spomenuti da je od posljedica kamenovanja pukovnik Julijo Niderlender umro prije suđenja. Da bi se ovaj balkanski primitivizam na rubu kanibalizma mogao sagledati u nekom kontekstu valja pogledati suđenja u drugim zemljama. U Nurnbergu su na suđenju Hitlerovim suradnicima tri Hitlerova ministra oslobođena jer jednostavno nije bilo dokaza za krivnju. To je u Jugoslaviji bilo nezamislivo! Nema ministra u Vladi NDH koji je uhićen a da nije streljan! Jonjić osim toga navodi da je na suđenjima u Njemačkoj „zbog suradnje sa nacionalsocijalističkim režimom“ u Zapadnoj Njemačkoj, ukupno osuđeno 6500 ljudi, dok je u istočnoj Njemačkoj osuđeno 12 800 ljudi i dodaje: “To su u pravilu bile iznimno male kazne, u pravilu doslovno na tri do pet godina zatvora, a velika većina će ubrzo biti amnestirana“. Jonjić dodaje da je u Italiji unatoč nevjerojatnim zločinima koje su Talijani napravili u Hrvatskoj, Sloveniji, Grčkoj ili u Etiopiji gdje su bacani i bojni otrovi, sve skupa na smrt osuđeno manje od stotinu ljudi“. Valja podsjetiti da je samo u Zagrebu kod ulaska partizana na fiktivnim suđenjima čak 1550 ljudi osuđeno i streljano. U cijeloj Italiji koja je „izmislila“ fašizam, manje od stotinu. To su relacije unutar kojih valja komparirati antifašističko oslobođenje.
(Nastaviti će se)
Knjiga „Hrvatske povijesne istine 1“ može se naručiti na telefon 099 3996 011. Cijena knjige je 20 eura, dostava izdavača pouzećem, poštarina plaćena.
