Nakon Ukrajine Bruxelles je konačno shvatio da je Zapadni Balkan previše važan da bi ga prepustio Rusiji, Kini ili lokalnim političkim avanturistima.
Dok se najviši europski dužnosnici okupljaju u Tivtu na summitu EU – Zapadni Balkan, vrijedi postaviti pitanje koje se rijetko čuje u službenim govorima: zašto Bruxelles odjednom toliko žuri s proširenjem?
Godinama su Albanija, Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija i Kosovo slušali iste priče o europskoj perspektivi, reformama i strpljenju. Proces pristupanja razvlačio se gotovo dva desetljeća bez stvarne političke volje da se završi. Sve dok je Balkan bio relativno miran, Bruxelles nije osjećao nikakvu hitnost.
Onda je Rusija napala Ukrajinu.
Taj događaj promijenio je cijelu europsku geopolitičku računicu. Proširenje je preko noći prestalo biti pitanje idealizma i postalo pitanje sigurnosti. Europska unija shvatila je da na vlastitom pragu ima prostor koji nije potpuno integriran u njezine političke i sigurnosne strukture, a upravo takve prostore najlakše popunjavaju konkurentske sile.
Zapadni Balkan danas je posljednja velika geopolitička praznina u Europi. Rusija nastoji zadržati politički utjecaj, Kina godinama ulaže milijarde u infrastrukturu i energetiku, a Sjedinjene Države nastavljaju jačati svoj sigurnosni položaj kroz NATO. Drugim riječima, Balkan je ponovno postao prostor nadmetanja velikih sila.
Zato je pogrešno vjerovati da Bruxelles danas ubrzava proširenje prvenstveno zbog europskih vrijednosti. Pravi razlog je mnogo jednostavniji: Europa ne želi ostaviti vakuum moći pred vlastitim vratima jer zna da će ga netko drugi vrlo brzo popuniti.
No kao i uvijek, uz sigurnost dolazi i novac. Kako ćeš poslovati u nekom tamnom vilajetu gdje se upucavaju razni kriminalni klanovi…
Europska unija već je danas najveći trgovinski partner zemalja Zapadnog Balkana. Ukupna razmjena robe premašila je 87 milijardi eura, a europske kompanije na tom tržištu ostvaruju značajnu dobit. Balkan nije samo politički projekt. On je i vrlo profitabilno tržište koje Bruxelles nema namjeru prepustiti drugima.
Da bi novac neometano tekao, prostor mora biti stabilan, predvidiv i siguran. Upravo zato u europskim prijestolnicama raste nervoza kada pojedine države kandidatkinje svojim potezima počnu stvarati sigurnosne ili političke incidente.
To otvara i jedno neugodno pitanje. Ako Europska unija želi ozbiljno govoriti o proširenju, kako namjerava disciplinirati države kandidatkinje kada njihovi potezi počnu predstavljati problem za same europske institucije? Posebno nakon posljednjeg
incidenta u Tivtu, kada su, prema procjenama europskih i crnogorskih sigurnosnih službi, određene aktivnosti ocijenjene sigurnosnim rizikom tijekom održavanja samita.
Istodobno Bruxelles ne želi ni potpuno otvoriti vrata. Zato se sve češće govori o postupnoj integraciji, modelu prema kojem bi države regije prvo dobile pristup jedinstvenom tržištu, europskim fondovima i pojedinim politikama, a tek kasnije punopravno članstvo. Europa želi Balkan unutar svoje sfere utjecaja, ali bez rizika koje nosi prebrzo proširenje.
Zato summit u Tivtu nije samo još jedan diplomatski skup. On pokazuje kako Bruxelles danas razmišlja. Manje o idealima, a više o interesima. Manje o europskom snu, a više o geopolitičkoj stvarnosti. Jer Europa više ne širi Uniju zato što se promijenio Balkan. Europa žuri zato što se promijenio svijet.
