Finski predsjednik Alexander Stubb poručio je da Europska unija mora razmišljati mnogo šire ako želi ostati ozbiljan geopolitički igrač. Prema njegovoj viziji, Unija bi se trebala širiti prema modelu od oko 40 država, uključujući Ukrajinu, zemlje zapadnog Balkana, Tursku, Norvešku, Island, Ujedinjenu Kraljevinu pa čak i Kanadu.
Stubb je na energetskom skupu u Helsinkiju rekao da je proširenje bilo jedna od najuspješnijih europskih politika te da Bruxelles mora iskoristiti trenutak dok rat u Ukrajini i promjene u američkoj politici ponovno otvaraju pitanje europske sigurnosti.
Posebnu pozornost izazvala je njegova izjava da bi bilo bolje da Kanada postane 28. članica Europske unije nego 51. savezna država Sjedinjenih Američkih Država. Time je izravno aludirao na ranije izjave Donalda Trumpa o Kanadi, ali i na širu nesigurnost koju dio europskih saveznika osjeća prema Washingtonu.
Stubb smatra da Europa mora otvoriti prostor i za Ujedinjenu Kraljevinu, koja je iz Europske unije izašla 2020. godine. Prema njegovu stajalištu, London bi se trebao vratiti što bliže europskom političkom i sigurnosnom okviru.
Jednako je važna i poruka o Turskoj. Iako su pristupni pregovori Ankare s Europskom unijom godinama zamrznuti, Stubb tvrdi da se iz sigurnosne perspektive ne može ignorirati država koja ima jednu od najvažnijih vojnih i geopolitičkih uloga na europskom rubu.
Za Hrvatsku je posebno važan dio njegove poruke koji se odnosi na zapadni Balkan. Stubb je izrijekom spomenuo Srbiju, Kosovo, Albaniju, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju te Bosnu i Hercegovinu, nazivajući to područje jednim od najosjetljivijih dijelova Europe.
To otvara pitanje koje Hrvatska ne smije promatrati pasivno. Ako Europska unija doista ubrza proširenje, Zagreb mora jasno štititi svoje interese, osobito kada je riječ o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, sigurnosti jugoistočne Europe i zaštiti vanjskih granica.
Stubbova ideja o Europskoj uniji s 40 država u ovom trenutku zvuči vrlo ambiciozno, ali nije nevažna. Ona pokazuje da se u Europi sve više razumije kako veličina, tržište, energija, sigurnost i demografija postaju ključni elementi globalne moći.
Europska unija, ako želi izbjeći ulogu promatrača između Sjedinjenih Američkih Država, Kine i Rusije, morat će odlučiti želi li ostati klub sporih procedura ili postati stvarna politička sila. Proširenje može biti prilika, ali i rizik. Bez jasnih pravila, zaštite nacionalnih interesa i funkcionalnih institucija, veća Unija mogla bi postati tromija. S druge strane, bez širenja Europa bi mogla postati premala za svijet koji se ubrzano preslaguje.
