Pred svaku veliku utakmicu ponovno se postavlja isto pitanje: kako je moguće da jedan malobrojan narod već desetljećima stoji uz bok najvećima?
Naravno da postoje talent, stručni rad i kvalitetna nogometna škola. Bez toga nema uspjeha. Ali vjerujem da postoji još nešto što se ne može izmjeriti statistikom.
Nama taj dres nije obična tkanina. Kao što ni grb nije samo znak, a zastava nije tek spoj boja.
U njima je sažeta povijest jednoga naroda. Stoljeća nastajanja i nestajanja, borbe za slobodu, vjere, žrtve, pobjeda i poraza. U njima su molitve naših predaka, obitelji koje su poštenim radom gradile ovu zemlju i ljudi koji su bili spremni dati mnogo više od sebe kako bi Hrvatska ostala dom.
Možda upravo zato mnogi, i kada ne navijaju za Hrvatsku, osjećaju da je s našom reprezentacijom nešto drugačije. Teško to mogu objasniti, ali vide da za nas to nije samo sport.
To, naravno, ne znači da smo bolji od drugih naroda. Svaki narod nosi svoje darove i svoju priču. Ali bilo bi pogrešno stidjeti se vlastitih korijena ili ih zaboraviti.
Prava ljubav prema domovini nije ni oholost ni zatvorenost. Ona je zahvalnost. Zahvalnost za one koji su bili prije nas i odgovornost prema onima koji dolaze poslije nas.
Zato domoljublje nije samo navijanje. Ono se vidi kada liječnik pošteno liječi, učitelj odgovorno poučava, obrtnik savjesno radi svoj posao, poljoprivrednik obrađuje svoju zemlju, roditelji odgajaju djecu u istini i ljubavi, a političar služi općem dobru, a ne sebi.
Sport nas tome može mnogo naučiti.
Momčad pobjeđuje kada svaki igrač prihvati svoju ulogu i daje najbolje od sebe. Tako je i s društvom. Kada znanje ima prednost pred vezom, rad pred podobnošću, odgovornost pred osobnim interesom, tada napredujemo. Kada zaboravimo ta načela, posljedice se prije ili kasnije vide – na terenu, u gospodarstvu, u školama i u politici.
Socijalni nauk Crkve upravo to neprestano podsjeća: ljudski rad nije roba, nego izraz dostojanstva osobe. Pravedno društvo gradi se tako da svatko ima priliku razviti darove koje mu je Bog dao i od njih pošteno živjeti, služeći zajednici.
Možda je upravo u tome snaga Hrvatske. Srce koje zna suosjećati, poniznost koja ne traži pljesak, ponos koji se ne stidi svojih korijena i vjera koja podsjeća da veličina čovjeka nije u moći, nego u služenju.
Kada naši reprezentativci iziđu na teren s takvim srcem, već nose pobjedu koju nijedan rezultat ne može oduzeti. Jer postoje vrijednosti koje traju dulje od devedeset minuta.
A nama ostaje ono najvažnije – i izvan stadiona živjeti ono čemu se na stadionu divimo. Raditi pošteno, čuvati svoje obitelji, biti pravedni prema drugima, služiti zajednici i ne sramiti se svoje vjere, svoje domovine i svojih korijena.
Veliki narodi ne postaju veliki samo zbog pobjeda. Veliki postaju onda kada i u pobjedi ostanu ponizni, a u porazu dostojanstveni.
To je Hrvatska kakvu vrijedi graditi. I to je dres koji vrijedi nositi – na terenu, ali još više u svakodnevnom životu.
