Nedavna izjava Stephena Millera, savjetnika američkog predsjednika Donalda Trumpa, u kojoj se svijet opisuje kao prostor kojim upravljaju „željezni zakoni moći“, upućuje na staru tijekom povijesti dominantnu paradigmu međunarodnih odnosa. Iako potiskivana liberalno-normativnim diskursom nakon 1945. godine, ova paradigma predstavlja povijesno pravilo, a ne iznimku.
Temeljno obilježje međunarodnog sustava jest odsutnost nadređenog autoriteta koji bi monopolizirao legitimnu uporabu sile. U tom smislu, međunarodni odnosi funkcioniraju u okviru koji je Thomas Hobbes opisao kao bellum omnium contra omnes – rat svih protiv sviju. Države, poput pojedinaca u stanju prirode, primarno djeluju radi vlastitog opstanka, sigurnosti i interesa. Pravo i moral nemaju autonomnu snagu, nego ovise o sposobnosti njihove provedbe.
Da se razumijemo, ovaj hobbesovski uvid ne predstavlja normativnu tvrdnju o tome kakav bi svijet trebao biti ili kakvim ga autor ovih redaka priželjkuje, nego deskriptivnu analizu njegova realnog funkcioniranja.
Jedan od najčišćih povijesnih prikaza takvog poretka nalazi se u Melijskom dijalogu iz Tukididova djela Povijest Peloponeskog rata. Atena, kao hegemon, otvoreno odbacuje moralne i pravne argumente slabijeg Melosa, inzistirajući na tome da pravo vrijedi samo među jednakima, dok u odnosima nejednakih presudnu ulogu ima sila.
Rečenica prema kojoj „jaki čine ono što mogu, a slabi trpe ono što moraju“ sažima logiku međunarodne politike koja se ponavlja kroz stoljeća. Tko je jači taj tlači. Neutralnost, pravda i nada u pomoć trećih aktera pokazale su se kao slabi štit u svijetu strukturiranom hijerarhijom moći.
Sličnu logiku nalazimo u rimskoj tradiciji, osobito u epizodi galskog osvajanja Rima početkom 4. stoljeća pr. Kr. Kada su Rimljani osporavali legitimnost galskih zahtjeva, odgovor je bio sažet u maksimu Vae victis – teško pobijeđenima. Pravo je ondje gdje je sila (Gali su poručili: „Naše je pravo na vrhu naših mačeva!“); normativni poredak slijedi vojnu realnost, a ne obrnuto.
Rim je iz tog poraza izvukao trajnu pouku: sigurnost se ne oslanja na pravdu, nego na sposobnost odvraćanja. Kasniji rimski imperij stoga nije pokušao ukinuti logiku sile, nego ju je institucionalizirao kroz imperium.
Liberalni poredak nakon 1945.: iznimka, ne pravilo
Razdoblje nakon 1945. godine često se prikazuje kao trijumf međunarodnog prava, multilateralizma i univerzalnih normi. Međutim, stabilnost tog poretka nije proizašla iz autonomne snage prava, nego iz specifične konstelacije moći: američke hegemonije, bipolarne ravnoteže tijekom hladnog rata i kasnije unipolarnog trenutka.
Međunarodno pravo u tom je kontekstu često djelovalo selektivno: kao instrument legitimacije interesa velikih sila, prezentiran kroz univerzalistički liberalni diskurs. Norme su bile učinkovite ondje gdje su se podudarale s interesima nositelja moći (tako su se kalibrirale odluke o liberalno-humanitarnim intervencijama), a fleksibilne ili suspendirane ondje gdje su im smetale.
Današnje slabljenje liberalnoga međunarodnog poretka predstavlja povratak povijesnom kontinuitetu. Kada hegemonijska struktura erodira, erodira i normativni okvir koji se na njoj oslanja. U takvim uvjetima, izjave o „zakonima moći“ ne predstavljaju radikalni zaokret, kako to slabo upućeni „analitičari“ jamraju proteklih mjeseci, nego eksplicitno imenovanje onoga što je dugo bilo prikriveno jezikom prava i univerzalnih vrijednosti.
Melos, Rim i suvremeni međunarodni sustav dijele istu strukturnu logiku: u odsutnosti nadređene vlasti, moć prethodi pravu. Liberalna epoha bila je iznimka u kojoj je ta moć bila uspješno maskirana normama. Njegovo slabljenje ne označava kraj poretka, nego (re)definiranje njegove strukturne naravi
