Vlade se možda tresu, ali sustav ostaje isti. Jer dok god obavještajne službe biraju tko će vladati na temelju toga tko je najviše zaglibio u blato, mi ne biramo lidere, mi biramo ucijenjene pijune.
Dok se običan puk bavi inflacijom i cijenama jaja, svjetska „elita“ kolektivno poseže za diazepamskim pripravcima. Zašto baš sada? Zašto su tone famoznih dokumenata godinama skupljali prašinu u nekom mračnom sefu, a sad su se odjednom našli pod reflektorima? Odgovor je jednostavan: Nema besplatnog ručka, ali očito ima besplatnih letova za „Otok grijeha“.
Pitate se kako su obavještajne službe, te svemoguće oči i uši koje znaju što ste jučer guglali, dopustile da se ovakav talog društva uspne do samih vrhova država? Nismo valjda toliko naivni. Oni to nisu propustili nego dopustili je su sve to i projektirali.
U svijetu visoke politike, Epstein nije bio „financijer“. On je bio mreža s mamcem. Njegov posao bio je vrlo specifičan: navući i snimiti „uglednike“ u trenucima dokazivanja da su, unatoč titulama, zapravo zadnji ljudski šljam. A onaj tko ima snimku, taj drži uzicu. Ucjena je najstariji i najučinkovitiji alat vladanja. Kako drugačije objasniti političare koji donose odluke protiv vlastitog naroda, osim ako im netko u mraku ne šapće: „Sjećaš li se onog popodneva na Lolita Expressu?“
Smiješno je gledati te „moralne vertikale“, te borce za ljudska prava i spasitelje planeta, kako se danas znoje pred kamerama, mucajući o „poslovnim sastancima“. Kakav je to posao koji uključuje pedofila, privatni otok i šutnju dugu desetljećima?
Ovo što gledamo nije „pobjeda pravde“, nego kontrolirano puštanje pare iz lonca koji je počeo opasno pištati. Pustit će niz vodu nekoliko potrošenih figura, pokojeg bivšeg predsjednika i princa, koji više nikome ne trebaju, dok će pravi „lutkari“ i dalje sjediti u sjeni, smijući se našoj vjeri u „slučajnost“.
Vlade se možda tresu, ali sustav ostaje isti. Jer dok god obavještajne službe biraju tko će vladati na temelju toga tko je najviše zaglibio u blato, mi ne biramo lidere, mi biramo ucijenjene pijune.
Operacija „Zlatni kavez“: Čiji je zapravo bio Jeffrey?
Ako ste mislili da je onaj prvi dio bio mučan, vežite se. Ulazimo u zonu gdje se državne zastave koriste samo kao ukrasni stolnjaci za večere na kojima se trguje dušama. Pitate se zašto su službe šutjele? Odgovor leži u rečenici koju je bivši američki tužitelj Alexander Acosta navodno izgovorio kada su ga pitali zašto je 2008. Epstein
dobio onaj sramotno blagi sudski sporazum: “Rekli su mi da Epstein ‘pripada obavještajnoj zajednici’ i da to pustim na miru” (Skeptic Magazine, The Daily Beast).
To je ključ koji otvara sva vrata. Epstein nije bio samo perverznjak s viškom novca, on je bio „infrastruktura“.
Teorija 1: Mossadov „Honeytrap“ (Slatka zamka)
Najglasnija teorija, koju podupiru svjedočanstva poput onog bivšeg izraelskog obavještajca Arija Ben-Menashea, sugerira da su Epstein i Ghislaine Maxwell (kći Roberta Maxwella, za kojeg se odavno sumnja da je bio Mossadov as vodili klasičnu operaciju ucjene za potrebe izraelske službe. Cilj? Imati u šaci najmoćnije ljude SAD-a i Europe. Kad imaš snimku britanskog princa ili američkog predsjednika u kompromitirajućoj situaciji, vanjska politika te zemlje postaje vrlo… Recimo fleksibilna.
Teorija 2: CIA i „nadzor elite“
Druga struja vjeruje da je Jeffrey bio projekt domaćih službi. Zašto bi se CIA mučila s prisluškivanjem kad mogu imati čovjeka koji će im sve te „mete“ dovesti na privatni otok opremljen skrivenim kamerama u svakoj sobi?! Epstein je bio savršen „hyper-fixer“, čovjek koji spaja nespojivo: znanstvenike, milijardere, plemstvo i političare, pretvarajući njihove poroke u državnu imovinu.
Zadnji talog u odijelima
Smiješno je gledati kako se danas te iste službe „čude“ i „istražuju“. To je kao da lisica istražuje tko je pokrao kokošinjac dok još briše perje s njuške. Oni su znali i snimali. I što je najgore, oni su te ljude instalirali ili vratili na pozicije moći.
Zato se vlade danas tresu. Ne zbog straha od pravde, jer pravda je u ovom sustavu samo bajka za laku noć, nego zbog straha da će neki „nezavisni igrač“ pustiti snimke koje nisu bile predviđene za javnost.
Ovo nije bila greška u sustavu. Ovo je bio operativni model. Kad vidite političara koji se bori za „demokraciju i narod“ dok mu se dlanovi znoje na spomen Epsteina, znajte da ne gledate lidera, nego ucijenjenog čovjeka koji bi prodao i vlastitu majku, a kamoli narod, samo da onaj USB pogon s njegovim imenom ostane duboko u nekom sefu, a oni ostali u najvišim krugovima moći. I nema potrebe za posebnim obrazlaganjem zašto su se mainstream mediji godinama trudili zakopati ovu priču o pohotnim i uglavnom intelektualno i svakako impotentnim i potkapacitiranim tipovima žednima moći.
Što može učiniti narod?
Što, dakle, narod može učiniti protiv onih koji drže i nož i pogaču, i kameru i sef? Prvi korak je prekid ignorancije. Dok god nas zabavljaju trivijalnostima i ideološkim ratovima, oni vladaju ucjenom iz sjene. Naša moć ne leži u nadi da će ih „sustav kazniti“ jer sustav
je njihov arhitekt. Leži u potpunom uskraćivanju legitimiteta njihovim „moralnim“ prodikama.
Kada shvatite da političar ne donosi loše odluke jer je glup, nego zato što je u šahu, prestajete biti pasivni promatrač i postajete svjesni sudionik koji traži odgovornost izvan njihovih kontroliranih sudnica. Protiv svemoćnih se bori radikalnom transparentnošću i odbijanjem pristanka na njihovu igru straha. Oni se boje samo jednog: trenutka u kojem njihove snimke gube moć jer narod više ne zanima njihovo prljavo rublje, već njihovo hitno uklanjanje s kormila civilizacije. Vrijeme je da prestanemo birati između dva ucijenjena lica i počnemo graditi sustav u kojem dosjei ne formatiraju život.
