Razvoj Južne interkonekcije – plinovodne veze koja bi Bosnu i Hercegovinu spojila na hrvatsku plinsku mrežu i LNG terminal u Omišlju predstavlja tehničko i infrastrukturno pitanje, ali je ono prije svega geopolitičke prirode. Projekt mijenja energetsku kartu jugoistočne Europe, utječe na sigurnosne tijekove i stvara prostor u kojemu Hrvatska može snažnije projicirati svoje nacionalne interese.
Ponuda da američka kompanija preuzme izgradnju i upravljanje interkonekcijom dodatno potvrđuje važnost projekta. U prostoru tzv. zapadnog Balkana, opterećenom nestabilnostima i čestim političkim tenzijama, ulazak američkog kapitala gotovo automatski znači višu razinu stabilnosti. Sjedinjene Države imaju jasnu politiku zaštite vlastitih investicija, osobito u energetici, pa njihov angažman u pravilu uključuje i snažnu političku i sigurnosnu potporu.
Zbog toga američka uključenost u Južnu interkonekciju ima regionalni stabilizacijski učinak: smanjuje prostor za energetske ucjene, ograničava upliv nedemokratskih režima i uvodi element predvidljivosti u cijeli prostor bivše Jugoslavije. Energetski projekti ovog tipa postaju dio šire sigurnosne arhitekture koju SAD ne prepušta slučaju.
Ključna poluga cijele priče jeLNG terminal na Krku. Iako je hrvatska opozicija godinama tvrdila da je riječ o „megalomanskom“, „neisplativom“ ili „ekološki spornom“ projektu, vrijeme je pokazalo suprotno. Terminal je danas jedno od najvažnijih strateških energetskih postrojenja u Europi. Nakon ruske agresije na Ukrajinu postao je ključna točka europske diversifikacije dobavnih pravaca, a kroz Omišalj prolaze velike količine američkog LNG-a za srednju i jugoistočnu Europu.
Bez tog terminala Hrvatska ne bi imala gotovo nikakav geopolitički značaj u postojećoj tranziciji međunarodnog poretka, niti bi mogla utjecati na energetske politike svojih susjeda. U kontekstu Južne interkonekcije, pokazuje se koliko su nekadašnje kritike bile kratkovidne i motivirane dnevnom politikom, ali i kojekakvim geopolitički motivima. LNG postaje temelj hrvatskog regionalnog utjecaja, a Hrvatska prvi put od osamostaljenja ulazi u središte europske energetske karte.
Realizacijom Južne interkonekcije Hrvatska postaje glavni dobavni pravac za BiH, jača svoju pregovaračku poziciju prema Bruxellesu, osigurava dodatne prihode od transporta plina te učvršćuje status energetskog čvorišta jugoistočne Europe. A tko kontrolira energetske tijekove, kontrolira i političku dinamiku.
Upravo zato novi energetski poredak otvara prostor Hrvatskoj da snažnije zagovara rješavanje hrvatskog pitanja u BiH. Ta se država godinama pokušava politički stabilizirati bez stvarnog uvažavanja hrvatske konstitutivnosti. Hrvatska je pritom često bila pasivizirana i marginalizirana.
No energetska ovisnost BiH o Hrvatskoj mijenja odnos snaga. Ako stabilna i diversificirana opskrba plinom ovisi o Zagrebu, tada Hrvatska dobiva opipljiv mehanizam diplomatskog i geopolitičkog utjecaja. To se može – i treba – koristiti za snažnije promicanje pitanja legitimnog
političkog predstavljanja i institucionalne jednakopravnosti Hrvata u BiH. Ono se pak može najoptimalnije ostvariti kroz formiranje trećeg entiteta. U međunarodnim odnosima to nije nikakav „pritisak“, nego legitimna uporaba novostečenog geopolitičkog kapitala.
Zbog svega navedenog, ulazak američkog kapitala u Južnu interkonekciju, snaga LNG terminala i jačanje hrvatskog energetskog položaja označavaju početak nove faze u kojoj Hrvatska nakon desetljeća pasivnosti stječe mogućnost da aktivno oblikuje procese u BiH i šire u regiji. Energetika i nacionalna politika ovdje se preklapaju, a Hrvatska dobiva povijesnu priliku da, koristeći nove poluge utjecaja, snažnije brani interese hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
