U Dalmaciji se čovik rodi s pismom. Prije nego što nauči govoriti, nauči slušati – šum mora, zvuk vitra u borovima, i one glasove što dolaze s konobe kad se dan privrši. A kad zapiva klapa, sve stane. I more, i misli, i vrime. Klapska pisma nije samo način pjevanja – to je način života. To je ono kad se skupi pet-šest prijatelja ispod volta, ili na rivi pod feralima, pa svatko zna svoj glas i svoje misto. Nema tu partitura, nema dirigenta – sve se radi iz duše. Jer klapa ne svira za publiku, klapa piva za sebe i za nebo.
OD KALETE DO SVITA
Kažu stari da je klapska pisma počela tamo di se kamen grli s morem – u malim mistima Dalmacije, u kaletama i portima, di se mladići skupljali i pivali o ljubavi, domovini i moru. Svaka klapa imala je svoju priču, svoj naglasak, svoj način kako ‘zatvorit tercu’ ili ‘povuć bas’. Nisu to bili muzičari s diplomama, nego ljudi s dušom. Ribar, težak, konobar – svi su imali glas i srce. I tako se rodilo nešto što ni najveće note ne mogu opisati – dalmatinska klapa, pismom i osjećajem najveći dar koji je jug dao svijetu.
KLAPA – ZAJEDNIŠTVO BEZ POZORNICE
U klapi je sve stvar povjerenja. Nema tu soliranja. Svaki glas mora znat svoje misto. Tenor vodi, bariton drži, bas oslonac daje, a svi zajedno čine sklad koji se ne može napisat – samo osjetit. Kad klapa zapiva ‘Ribari’, ‘Oprosti mi, pape’ ili ‘Vilo moja’, ne piva samo skupina ljudi. To piva čitava Dalmacija – svaka luka, svaka škrapa, svaki kamen koji pamti korake i sjećanja. To piva i oni koji su otišli, koji su se zaželjeli mirisa mora i zvuka zvona u podne.
OD OMIŠA DO SVITA
Omiš je postao srce klapske pisme. Od 1967. tamo se svako lito okupljaju najbolje klape s obale i otoka, a iz te pisme rodile su se i nove generacije koje danas nastupaju diljem svita. Od klape Cambi, Šufit, Intrade, Sinj, Maslina do ženskih klapa Neverin i Figurin – svaka od njih nosi onaj dalmatinski ponos i miris mora. Danas klape pjevaju i uz instrumente, i u modernim aranžmanima, ali ona prava, izvorna klapa – to je i dalje pismica bez struje, bez mikrofona. Samo glas, kamen i nebo iznad. I to je dovoljno.
PISMA ŠTO GRIJE SRCE
Klapa je naša škola života. Uči nas slušat druge, čekat svoj red, i nikad ne gušit tuđi glas. I zato klapa nije samo muzika – ona je lekcija iz poniznosti, ljubavi i prijateljstva. U svakoj klapi ima nešto od onog starog Mediterana koji polako nestaje – onog di se ljudi znaju pogledat i bez riči razumit. Jer kad zapiva klapa, nestanu razlike, nestane galama, sve se vrati na ono pravo – čovik i emocija. I zato, dokle god bude Dalmacije, bit će i klapa. Jer more bez pisme nije more, a narod bez glasa – to nije narod. A klapa je – naš glas.
Naš ponos. Naša duša.
