Dok se javnost često fokusira na klasične oblike nasilja među djecom i mladima, podaci Ministarstva unutarnjih poslova za 2025. godinu otkrivaju zabrinjavajuću stvarnost – digitalno međuvršnjačko nasilje postalo je svakodnevica.
Tijekom prošle godine hrvatska je policija evidentirala 1.141 kazneno djelo međuvršnjačkog kriminaliteta, a kada se ti podaci sagledaju kroz dnevnu statistiku, riječ je o 1.674 zabilježena događaja nasilja, odnosno prosječno gotovo pet slučajeva dnevno. U te brojke uključeni su fizičko i psihičko nasilje, elektroničko nasilje, prijetnje, prisile, nametljivo ponašanje te spolna uznemiravanja.
Posebno zabrinjava rast kaznenih djela protiv privatnosti, koja su izravno povezana s korištenjem digitalnih tehnologija. Policija bilježi porast neovlaštene uporabe osobnih podataka, zlouporabe snimki spolno eksplicitnog sadržaja, ali i neovlaštenog slikovnog i zvučnog snimanja. Takvi sadržaji često se šire društvenim mrežama i aplikacijama za razmjenu poruka, ostavljajući dugotrajne posljedice po mentalno zdravlje djece i mladih.
Za razliku od nasilja koje se događa u školskom dvorištu ili na ulici, digitalno nasilje ne prestaje odlaskom kući. Ono prati djecu 24 sata dnevno, često bez svjedoka, a osjećaj srama i straha mnoge žrtve sprječava da se na vrijeme obrate odraslima ili institucijama.
Stručnjaci upozoravaju da djeca često nisu svjesna granice između „šale“ i kaznenog djela, dok roditelji i dalje podcjenjuju razmjere problema ili nemaju dovoljno znanja o digitalnim platformama koje njihova djeca koriste. Upravo zbog toga policija i nadležne institucije naglašavaju važnost kontinuirane edukacije, kako djece, tako i roditelja i nastavnika.
Međuvršnjačko nasilje u digitalnom okruženju više nije izolirani incident, već obrazac ponašanja koji se brzo širi i ostavlja ozbiljne posljedice. Psihološke traume, povlačenje iz društva, pad školskog uspjeha i dugotrajni osjećaj nesigurnosti samo su dio problema s kojima se žrtve suočavaju.
Preventivne kampanje, poput #sigurniONLINE, imaju za cilj jasno poručiti da virtualni svijet nije prostor bez pravila. Pravila postoje, odgovornost postoji, a zaštita djece mora biti zajednička obveza obitelji, škole i društva u cjelini.
