Izumire li kultura čitanja knjige u Hrvata, postavljam pitanje sâm sebi gledajući stvarnost u oči.
Gledajući stvarnost sve stidljivije spuštam pogled sâm pred sobom misleći da nitko me ne vidi i ne zna da sam osoba koja će radije pogledati dobar film, nego pročitati dobro djelo.
Iako pišem, ne čitam. Iako ne čitam, nadam se da drugi čitaju moje tekstove/moja djela.
Hvatam li vlastito licemjerstvo za rep kao poludjeli pas što se beskonačno vrti u krug dok ne ispusti dušu?
Pravdajući se s bezbroj „opravdanja“ činjenica je da sam i sâm dio onih koji, zbog nerazvijene navike čitanja knjiga, vodi kulturu čitanja knjige u izumiranje.
Sreća, postoje oni koji su imali osviještene roditelje, roditelje koji su utkali djeci naviku čitanja i odgovornost pri školovanju gdje se brusi ili, pak, uništava volja za čitanjem.
Svjesni mnogobrojnih pozitivnih učinaka kojim se po svim pitanjima obogaćuje i razvija svaki čitatelj, smijemo zaključiti da kultura čitanja knjiga nije i neće umrijeti, zahvaljujući odgovornim roditeljima koji za svoju djecu žele najbolje.
Da, dragi roditelji,
Vi, baš Vi ste temelj Vašoj djeci. Vi stvarate i gradite njihove navike.
Odgajateljice u vrtićima, učitelji i profesori u školama samo su bitna dogradnja i stručno brušenje Vašeg djeteta.
Izumiranje kulture čitanja knjige potvrđuje odsutnost roditelja, potvrđuje pravdanja, dok djeca gotovo bespovratno putuju ka dnu.
JA, RODITELJ, GRADIM ILI UNIŠTAVAM?
