Europske političke elite pokazale su zapanjujuću razinu nesposobnosti i kukavičluka. Godinama su ignorirale probleme, etiketirale svaku kritiku kao netoleranciju i odbijale priznati da politika bez granica i bez integracije ima svoju cijenu.
Pariz, simbol europske kulture, slobode i joie de vivre, ove je godine doček Nove godine dočekao povlačenjem. Masovni novogodišnji koncert na Champs-Élysées, koji je prošle godine okupio oko milijun ljudi i desetljećima bio zaštitni znak pariškog identiteta, otkazan je. Umjesto živog slavlja na “najljepšoj aveniji svijeta”, građanima se nudi unaprijed snimljeni video, siguran, kontroliran i, prije svega, bez ljudi.
Vatromet će i dalje obasjati Slavoluk pobjede u ponoć, ali uz preporuku vlasti da se sve prati iz vlastitih dnevnih soba. Pariz će slaviti – ali potiho, oprezno i u strahu. Daleko od one prepoznatljive francuske radosti življenja.
Razlog otkazivanja službeno se svodi na “sigurnosne rizike” i “nepredvidivo kretanje mase”, kako navodi pariška policija koja je vršila pritisak na gradsku vlast. No malo tko vjeruje da je riječ o pukoj tehničkoj procjeni. Champs-Élysées posljednjih su godina postali poprište nasilja, nereda i pljački, osobito noću, kada skupine mladih iz problematičnih predgrađa dolaze u središte grada tražeći sukobe s građanima, policijom i svime što simbolizira red i prosperitet.
Kritičari otvoreno tvrde da je riječ o posljedicama dugogodišnje migrantske politike bez jasnih kriterija, kontrole i odgovornosti. Imigracijski istraživač Daniel Di Martino upozorava da Zapadna Europa već godinama ne uspijeva odgovoriti na sigurnosne izazove povezane s masovnom, neprovjerenom imigracijom, što se dodatno pogoršalo nakon izbjegličke krize prije više od deset godina. Činjenica da se čak i božićni sajmovi tretiraju kao visokorizične mete dovoljno govori sama za sebe.
Pitanje koje se nameće nije samo pariško. Je li ovo presedan? Hoće li i drugi europski gradovi, korak po korak, gasiti javna okupljanja, zatvarati trgove i navikavati građane da slobodu slave isključivo pred ekranima? Ako je odgovor potvrdan, tada više ne govorimo o privremenim mjerama, nego o trajnom porazu.
Zaključak je neugodan, ali neizbježan: europske političke elite pokazale su zapanjujuću razinu nesposobnosti i kukavičluka. Godinama su ignorirale probleme, etiketirale svaku kritiku kao netoleranciju i odbijale priznati da politika bez granica i bez integracije ima svoju cijenu. Danas tu cijenu plaćaju obični građani gubitkom sigurnosti, slobode i načina života.
Pariz nije kapitulirao zato što je slab grad. Kapitulirao je zato što su oni koji njime upravljaju godinama odbijali vidjeti stvarnost. A kad politika zatvara trgove umjesto da rješava probleme, onda to više nije slavlje raznolikosti nego predaja.
