Društvenim mrežama i dijelom nekih medija posljednjih dana kruže snimke improviziranog borbenog vozila koje koriste ukrajinske snage, a riječ je o civilnom automobilu BMW Serije 7 (E38) na koji je montiran jednostavan raketni lanser s nekoliko vodilica. Iako su pojedine objave isprva izazvale sumnje u autentičnost, dostupne videosnimke potvrđuju da se radi o stvarnom primjeru terenske improvizacije, a ne o digitalnoj ili umjetnoj manipulaciji.
Takva rješenja nisu novost u suvremenim sukobima. Naprotiv, improvizirano oružje i prilagodba civilnih sredstava ratnim potrebama predstavljaju stalnu pojavu u situacijama kada vojske djeluju pod pritiskom, s ograničenim resursima i u uvjetima logističke nesigurnosti, poput onih koje danas proživljava Ukrajina.
Iako se u ovom slučaju ne radi o klasičnom višecijevnom raketnom sustavu, nego o ograničenom i visokorizičnom rješenju, vojni stručnjaci ističu da je njegova svrha prvenstveno taktička: brzo djelovanje, kratko zadržavanje na položaju i minimalni trošak. Takva improvizacija više govori o prilagodljivosti i snalažljivosti nego o tehnološkoj nadmoći.
Slična iskustva duboko su poznata i u hrvatskom povijesnom kontekstu. Tijekom Domovinskog rata, osobito u njegovim najtežim fazama 1991. i početkom 1992. godine, hrvatski branitelji su se, zbog embarga na uvoz oružja i kroničnog nedostatka vojne opreme, često oslanjali na vlastitu domišljatost.
U brojnim su slučajevima civilna vozila pretvarana u improvizirane oklopnjake, kamioni i traktori korišteni kao platforme za topove i minobacače, a u radionicama i garažama izrađivani su minobacači, protutenkovska sredstva i različite eksplozivne naprave. Ta improvizacija nije bila stvar izbora, nego nužnosti, i u mnogim je situacijama imala ključnu ulogu u obrani gradova i naselja diljem Hrvatska.
Ukrajinski primjer, kao i hrvatsko iskustvo iz Domovinskog rata, podsjećaju na istu povijesnu pouku: u uvjetima egzistencijalne ugroze, snalažljivost i improvizacija često postaju prvi korak prema organiziranoj i učinkovitijoj obrani.
