U vremenu kada sve postaje prolazno, a vrijednosti se mjere trenutnim dojmom i površnim sudom, vjera ostaje jedna od rijetkih stvari koje ne zastarijevaju. Nije to vjera koja se pokazuje na van, nego ona koja se nosi u sebi – tiho, postojano, bez potrebe za dokazivanjem.
Na njoj je ovaj narod opstao i kad nije imao gotovo ništa drugo.
Hrvatska je zemlja raznolikih vjera, ali duboko ukorijenjene duhovnosti. Na ovim prostorima stoljećima se susreću križ i polumjesec, molitva kršćanina, muslimana, Židova i čovjeka koji možda ne izgovara ni jedno Božje ime, ali vjeruje u dobro. I sve te vjere, svaki taj put prema Bogu, imaju nešto zajedničko – vjeru u smisao života, u svetost čovjeka i u odgovornost pred nevidljivim.
U našoj povijesti, vjera nikada nije bila samo stvar obreda. Bila je snaga opstanka. Dok su carevine nestajale, dok su se granice mijenjale, dok su generacije odlazile i vraćale se, vjera je ostajala.
Ona je davala smisao patnji i snagu da se ne posustane.
Kad su ljudi odlazili u rat, nisu nosili samo oružje – nosili su uvjerenje da postoji nešto veće od njih samih.
Kad su majke ostajale same, nisu se molile za čudo, nego za snagu da izdrže.
To je vjera. Ne spektakl, ne simbol, nego tiha, ljudska izdržljivost koja dolazi iznutra.
U današnjem vremenu, u kojem se sve relativizira, vjera je možda najvažniji korektiv koji nam je ostao. Ona nas podsjeća da istina postoji, da dobro nije stvar mišljenja, nego izbora.
Bez vjere, čovjek lako zaboravi da sloboda ima cijenu, da dostojanstvo traži žrtvu, da narod nije samo skup pojedinaca, nego zajedništvo odgovornosti.
Zato je pogrešno gledati vjeru kao nešto što dijeli jer prava vjera ne dijeli – ona povezuje.
Ne zato što briše razlike, nego zato što u njima prepoznaje isti temelj: da je čovjek stvoren da bude dobar, pošten i slobodan.
To je zajedničko svima – bez obzira klanjali se u crkvi, džamiji ili pred vlastitom savješću.
U vjeri se ogleda karakter jednog naroda.
Narod koji zaboravi vjerovati postaje narod koji lako gubi nadu, a bez nade nema ni budućnosti.
Kad se izgubi osjećaj za svetost, nestaje i granica između dopuštenog i nedopuštenog.
Kad prestanemo vjerovati u nešto više, počnemo vjerovati u bilo što – a tada svaka laž, svaka moć i svaka površnost postaju bogovi današnjice.
Vjera nas ne čini savršenima, ali nas podsjeća da bismo to trebali pokušati biti.
Podsjeća nas da pravda nije samo riječ u zakonima, nego i osjećaj u srcu.
Da ljubav prema domovini nije samo zastava, nego spremnost da čuvamo ono što su drugi mukom stvorili.
Da sloboda nije samo pravo, nego i obveza.
U svakoj vjeri, u svakoj molitvi i u svakoj tišini pred nepravdom, skriva se ista istina – da narod bez vjere ne može dugo opstati.
Jer vjera je ono što nas uči da živimo s razlogom, da praštamo, da činimo dobro i da ne zaboravimo tko smo.
Ona nas ne oslobađa patnje, ali joj daje smisao. Ne uklanja zlo, ali nas uči kako da mu se odupremo.
Zato, kad govorimo o vjeri u Hrvatskoj, ne govorimo o razlikama, nego o korijenu koji nas sve povezuje.
Vjera nije suprotnost modernosti. Ona je njezin temelj.
Bez nje, sloboda postaje sebičnost, a napredak gubi svrhu.
Narod koji zna vjerovati – zna i praštati, i stvarati, i braniti ono što voli.
Dok god u ovom narodu postoji iskrena vjera – u Boga, u dobrotu, u istinu, u vlastiti smisao – dotle ima i nade. Jer vjera je ono što nas drži.
I dokle god se drži vjere, ovaj će narod znati stajati uspravno.
