Nastup predsjednice Narodne skupštine Srbije Ane Brnabić u RTL-u Danas otvorio je pitanje o kojem se u javnosti stalno govori, ali rijetko dobije konkretan odgovor: što se događa s ratnim arhivima Srbije i zašto su oni i dalje nedostupni obiteljima nestalih? Na jasno formulirano pitanje novinara – podsjetimo, obitelji žrtava tvrde da se ključni dokumenti o nestalima nalaze upravo u srpskim arhivima – Brnabić nije ponudila niti jedan konkretan podatak. Umjesto toga, prebacila je razgovor na teme koje s bitnim pitanjem nisu imale nikakve izravne veze.
Portal narodno.hr čestita novinaru RTL-a na postavljenom pitanju, jer je upravo ono otvorilo prostor za raspravu koja je iznimno važna za hrvatsku javnost. Nažalost, odgovor koji je uslijedio bio je primjer političke taktike koja više zamagljuje nego razjašnjava.
Brnabić je umjesto o arhivima govorila o navodnim posmrtnim ostacima Srba u hrvatskim mrtvačnicama, o koncertima u Zagrebu i o zaustavljenom posjetu Aleksandra Vučića Jasenovcu. Takvo skretanje teme nije novo u srpskom političkom diskursu: kada se postavi pitanje konkretne odgovornosti države, fokus se pomiče na periferne ili emocionalno nabijene teme. Time se stvara dojam da postoji ravnoteža krivnje, iako se radi o potpuno različitim stvarima – tehničkom procesu identifikacije u Hrvatskoj s jedne i državnim nadzorom nad ratnim dokumentima u Srbiji s druge strane.
U javnom prostoru već godinama je poznato da Hrvatska traži pristup arhivima bivše JNA, srpskog MUP-a, teritorijalne obrane i drugih struktura pod kontrolom Beograda tijekom rata. Ti dokumenti mogu sadržavati podatke o odvođenjima, zatočenjima, premještanjima i sudbinama velikog broja nestalih. Upravo zato su ti arhivi ključni – a upravo zato su godinama zatvoreni. U odgovoru Ane Brnabić nije se moglo čuti ništa o tome gdje se ti dokumenti nalaze, niti postoji li politička volja da se otvore.
Umjesto toga, otvorene su teme koje potiču emotivnu reakciju, ali ne nude nikakav sadržajni doprinos pitanju nestalih osoba. Spominjanje Thompsonovog koncerta ili uzvika pojedinaca u publici nije odgovor na pitanje arhiva. Jednako tako, ni epizoda oko Vučićeva nedopuštenog posjeta Jasenovcu – koji je bio najavljen izvan svih diplomatskih standarda – ne može zamijeniti obavezu Srbije da se suoči s vlastitom dokumentacijom.
Ono što je ostalo potpuno neizgovoreno jest ono što obitelji žrtava željno čekaju više od trideset godina: nalaze li se u srpskim arhivima podaci koji bi mogli dovesti do pronalaska njihovih najmilijih? I ako se nalaze – zašto su ti dokumenti i dalje zaključani?
Brnabić je imala priliku dati jasan i izravan odgovor. Umjesto toga, izabrala je put skretanja pozornosti, zamjene teza i otvaranja tema koje služe obrani političkih pozicija, a ne istini. Takav pristup neće pomoći ni jednoj obitelji, bez obzira na nacionalnost.
Zato je važno naglasiti ono što ostaje kao jedino relevantno pitanje, a koje portal narodno.hr ponavlja:
Kada će Srbija otvoriti svoje arhive i time omogućiti da se napokon rasvijetli sudbina nestalih iz Domovinskog rata?
Jer sve dok se to pitanje zaobilazi, priče o europskim vrijednostima i pomirenju ostaju samo prazne političke fraze.
