Plan nabave Ureda predsjednika Republike Hrvatske za 2026. godinu nije dokument koji će izazvati buru reakcija, ali upravo zato zaslužuje pažnju. Ne zato što otkriva nešto senzacionalno, nego zato što pokazuje kako izgleda rad državne institucije kada se svodi na osnovnu funkciju: održavanje sustava.
U planu nema velikih projekata, nema iznenadnih investicija i nema troškova koji bi tražili politička objašnjenja. Većina sredstava ide na ono bez čega nijedna institucija ne može funkcionirati – električnu energiju, komunikacije, informatičke sustave, održavanje objekata, čišćenje, službena putovanja i protokolarne obveze. Drugim riječima, ne kupuje se luksuz, nego se plaća svakodnevni rad.
Najveći pojedinačni iznosi odnose se na električnu energiju, telekomunikacijske usluge i putničke usluge. To su troškovi koji postoje neovisno o tome tko je predsjednik i kakav mu je politički svjetonazor. Važno je i to da se većina tih nabava provodi kroz središnju državnu nabavu, što znači da Ured predsjednika ne bira sam dobavljače, nego koristi državne okvirne ugovore. Time se prostor za pogodovanja svodi na minimum.
Posebnu pažnju javnosti redovito privlače stavke vezane uz hranu, piće, cvijeće i odlikovanja. U ovom planu te nabave postoje, ali u okvirima koji odgovaraju protokolarnoj ulozi institucije. Cvijeće nije simbol raskoši, nego dio državnog protokola. Hrana i piće vezani su uz službene događaje. Odlikovanja se nabavljaju kroz otvoreni postupak i odnose se na višegodišnju proizvodnju, a ne na jednokratnu potrošnju.
Plan sadrži velik broj tzv. jednostavnih nabava, što često izaziva sumnje u zaobilaženje Zakona o javnoj nabavi. No većina tih stavki odnosi se na sitne radove, održavanje, servise i manje usluge za koje bi provođenje punog natječaja bilo skuplje i sporije od same nabave. Ključno pitanje nije njihov broj, nego kontrola ukupne vrijednosti. Sam dokument ne pokazuje jasne znakove namjernog cijepanja nabava.
Možda je najvažnije ono čega u planu nema. Nema velikih infrastrukturnih zahvata, nema luksuznih projekata i nema politički osjetljivih investicija. Ured predsjednika u 2026. godini ne širi se, ne gradi i ne demonstrira moć kroz potrošnju. Drži se postojećeg stanja i osigurava da sustav funkcionira.
U zemlji u kojoj su afere često izbijale upravo na javnoj nabavi, ovakav dokument možda djeluje nezanimljivo. Ali upravo ta nezanimljivost govori najviše. Kad je plan nabave dosadan, predvidiv i tehnički, to je često znak da se institucija bavi onim što bi i trebala svojim poslom.
