Na današnji dan, 15. siječnja 1992. godine, Republika Hrvatska međunarodno je priznata kao samostalna i suverena država. Time je potvrđena volja hrvatskog naroda izražena na referendumu u svibnju 1991. te političke odluke Hrvatskoga sabora o raskidu svih veza s bivšom Jugoslavijom.
Međunarodno priznanje došlo je u trenutku kada je Hrvatska bila izložena brutalnoj velikosrpskoj agresiji. Hrvatski gradovi bili su razarani, tisuće ljudi protjerane, a Vukovar i brojna druga mjesta pretvoreni u simbole stradanja i otpora. Unatoč tome, hrvatska država uspjela je istodobno voditi obrambeni rat i zahtjevnu diplomatsku borbu za istinu i pravo na postojanje.
Posebnu ulogu u procesu priznanja imala je Sveta Stolica, koja je Republiku Hrvatsku priznala 13. siječnja 1992. godine, jasno i bez kalkulacija. Time je Vatikan dao snažan moralni i politički signal međunarodnoj zajednici o pravednosti hrvatske borbe za slobodu. Dva dana kasnije, 15. siječnja, države tadašnje Europske zajednice službeno su priznale Hrvatsku, čime je otvoren put njezinu punopravnom uključivanju u međunarodne odnose.
Međunarodno priznanje nije bilo čin dobre volje, nego rezultat odlučnosti hrvatskog naroda i žrtve hrvatskih branitelja. Hrvatska država stvorena je obranom vlastitog doma, a potvrđena je onda kada je svijet morao priznati činjenice na terenu. Bez otpora, bez žrtve i bez jedinstva, priznanja ne bi bilo.
Ovaj datum trajno obvezuje hrvatsko društvo. Obvezuje na poštovanje istine o Domovinskom ratu, na zaštitu državnog suvereniteta i na jasno razumijevanje da je hrvatska država izborena, a ne poklonjena. Hrvatska nije nastala u uredima velikih sila, nego na bojištima, u skloništima, bolnicama i razrušenim gradovima.
Međunarodno priznanje 15. siječnja 1992. godine potvrda je da je hrvatski narod imao pravo na svoju državu i da je to pravo obranio. Na današnjim naraštajima ostaje odgovornost da tu državu čuvaju, poštuju i vode u skladu s njezinim temeljnim vrijednostima: slobodom, suverenošću i istinom.
