Europska unija ne vodi rat protiv vlastite poljoprivrede. EU radi nešto daleko podmuklije, poljoprivredu pretvara u prihvatljiv gubitak. Trgovina je jača od svega. . Država koja u kriznim okolnostima ne može prehraniti vlastito stanovništvo nije suverena bez obzira na to koliko strategija ima.
U trgovinskim sporazumima, poput onog s Mercosurom, europska poljoprivreda nije poražena zato što je slaba, nego zato što je pregovarački žeton. U zamjenu za pristup južnoameričkim tržištima za automobile, strojeve, financijske i digitalne usluge, Europa bez većeg otpora otvara vrata jeftinoj hrani proizvedenoj pod uvjetima koje europski proizvođači nikada ne bi smjeli, a kamoli mogli prihvatiti. U toj jednadžbi poljoprivreda nije strateški resurs, nego kolateralna šteta globalne trgovine.
Istodobno, EU od vlastitih poljoprivrednika traži više nego ikad: strože ekološke standarde, smanjenje pesticida, skuplju proizvodnju, administrativnu preciznost i potpunu transparentnost. Sve to u ime Zelenog plana i visokih vrijednosti. No, bez puno moralne nelagode uvozi hranu iz sustava koji te iste standarde ne poznaju ili ih primjenjuju selektivno. To nije zelena politika. To je regulatorna shizofrenija.
Kad europski farmeri prosvjeduju, Bruxelles poseže za poznatim receptom – novcem. Najava dodatnih 45 milijardi eura za poljoprivredu zapravo je političko priznanje da sustav ne funkcionira. Subvencije nisu razvojna strategija, nego sedativ. Kratkoročno smiruje bijes, ali ne liječe uzrok. A uzrok je nepošteno tržište.
U toj slici Hrvatska ne stoji po strani. Naprotiv, ona je školski primjer onoga što se događa malim poljoprivredama u velikim sustavima. Hrvatska poljoprivreda nema ni volumen ni političku težinu da bi diktirala bilo kakve uvjete. Ovisna je o europskim potporama, a istodobno gubi tržišnu utakmicu s velikim sustavima i jeftinim uvozom. Sela se prazne, mali proizvođači nestaju, a poljoprivreda se sve češće svodi na preživljavanje uz potpore, umjesto na proizvodnju koja ima ekonomsku logiku.
U tom kontekstu, EU-Mercosur za Hrvatsku nije izvozna prilika, nego dodatni pritisak. Teško je govoriti o konkurentnosti kada se domaći proizvođači natječu s robom s drugog kontinenta, proizvedenom uz niže troškove i slabije standarde, dok se od njih traži da budu istodobno održivi, ekološki i jeftini. To nije tržište. To je institucionalizirana neravnopravnost.
Hrana pitanje nacionalne sigurnosti samo na papiru
Problem, međutim, nije samo ekonomski. On je strateški.
Europa voli govoriti o hrani kao o pitanju nacionalne i europske sigurnosti. U strategijama i deklaracijama hrana se spominje uz energiju, obranu i kritičnu infrastrukturu. No, to vrijedi samo u teoriji. U praksi se sigurnost hrane podrazumijeva, kao da će police uvijek biti pune, bez obzira na ratove, klimatske ekstreme i poremećaje globalne trgovine. Sami od sebe rastu krumpiri, goveda, kokoši…
Europska politika ponaša se kao da će netko drugi uvijek proizvoditi dovoljno hrane. I po mogućnosti jeftinije. Problem je što taj „netko drugi“ vrlo često nije politički stabilan, klimatski pouzdan ni strateški neutralan. Farmeri to vide prije svih. Zato njihovi prosvjedi nisu nostalgija za prošlim vremenima, nego reakcija na sustav koji ih sustavno gura u ekonomski i društveni zapećak. I zato postaju politička opasnost. Ne zato što žele vlast, nego zato što razotkrivaju kontradikcije sustava koji ih ignorira.
U Hrvatskoj je ta kontradikcija još ogoljenija. Zemlja koja sve više ovisi o uvozu hrane rijetko to prepoznaje kao sigurnosni problem. Sigurnost se mjeri vojnim izdvajanjima i savezima, dok se prehrambena ovisnost tretira kao tehničko pitanje tržišta. To je kratkovidna politika. Jer država koja u kriznim okolnostima ne može prehraniti vlastito stanovništvo nije suverena bez obzira na to koliko strategija ima.
Europa može nastaviti kupovati socijalni mir subvencijama i odgađati stvarne odluke. Ali kad jednom nestane dovoljno proizvođača, novac više neće imati kome ići. A tada će hrana prestati biti teorijsko pitanje sigurnosti i postati vrlo konkretan problem.
Ako Europa izgubi vlastite farmere, izgubit će i kontrolu nad hranom. A bez kontrole nad hranom, sva priča o suverenitetu, otpornosti i strateškoj autonomiji ostat će samo dobro napisana strategija. A Hrvatska? Hrvatska će, kao i često dosad, prva osjetiti posljedice politike u kojoj se odluke donose daleko, a plaćaju se na terenu.
