Nakon svakog brutalnog zločina pitanje se vraća. I svaki put bez pravog odgovora.
HRVATSKA U BROJKAMA — što statistike govore
23 ubojstava evidentirano u Hrvatskoj u 2023. — sva su razriješena (MUP RH)
111 pokušaja ubojstva iste godine
194 kaznenih djela silovanja prijavljeno u 2023.
57.841 ukupno kaznenih djela u cijeloj Hrvatskoj (opći kriminalitet, 2023.)
71,6% razriješenost kaznenih djela — četvrta godina zaredom iznad 70%
82,1% osuđenih počinitelja dobiva uvjetnu kaznu zatvora
Izvor: MUP RH — Statistički pregled 2023., DZS 2024.
Nakon svakog brutalnog zločina koji potrese Hrvatsku, dogodi se nešto predvidljivo. Komentari se pune istim riječima. Na društvenim mrežama pojavljuju se isti zahtjevi. I svaki put jedno te isto pitanje: zašto ovaj čovjek uopće hoda slobodan? Zašto je živ?
Slučaj iz Drniša nije izoliran. Nije ni prvi. Nije ni posljednji. Ali jest simbol nečega što mnogi građani osjećaju — da sustav štiti počinitelja više nego žrtvu. Da kazne ne odgovaraju zločinima. Da se netko tko je jednom pokazao da može ubiti — može jednog dana naći na slobodi.
I onda se otvori staro pitanje. Treba li Hrvatska uvesti smrtnu kaznu?
Osjećaj nepravde koji tjera ljude da traže smrtnu kaznu nije iracionalan. To je signal da nešto u sustavu ne funkcionira.
Argumenti koji zvuče logično
Pristaše smrtne kazne ne govore iz mržnje. Barem ne uvijek. Govore iz straha i iz logike koja, na prvi pogled, ima smisla.
Ako netko ubije dijete — kako ga pustiti da za dvadeset godina izađe na slobodu? Ako netko višestruko siluje — tko jamči da se to neće ponoviti? Ako sustav griješi u procjeni opasnosti — tko plaća cijenu te greške? Obično ona osoba koja se nađe na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Argument zaštite društva je konkretan. Mrtav čovjek ne može ponovo ubiti. Doživotni zatvor nosi uvijek neku mogućnost — pomilovanja, promjene zakona, bijega, greške. Smrtna kazna ne.
Argument pravednosti je emotivan, ali razumljiv. Teško je objasniti roditeljima ubijenog djeteta zašto počinitelj ima pravo na život, hranu, liječničku skrb i pravnu zaštitu — a njihovo dijete nema pravo ni na budućnost.
Dvadeset i tri ubojstva godišnje zvuče malo. Dok ne postanem jedno od njih — ili netko moj.
Argumenti koji se ne smiju ignorirati
No postoje i razlozi zašto je većina europskih država — bez iznimke — ukinula smrtnu kaznu. I to nisu razlozi iz sentimentalnosti prema ubojicama.
Pravosudni sustavi griješe. Uvijek su griješili i uvijek će griješiti. U Sjedinjenim Američkim Državama, jednoj od rijetkih zapadnih demokracija koja još uvijek koristi smrtnu kaznu, dokumentirano je više od 190 slučajeva u kojima su pogubljeni — ili čekali pogubljenje — ljudi koji su naknadno dokazano bili nevini. Kada je čovjek mrtav, nema ispravka. Nema naknade. Nema žalbe.
Istraživanja konzistentno pokazuju da smrtna kazna ne smanjuje broj najtežih zločina više od doživotnog zatvora. Čovjek koji planira ubojstvo ne razmišlja o kazni. Čovjek koji ubija u afektu ne razmišlja ni o čemu. Strah od egzekucije ne zaustavlja zločin — to pokazuju desetljeća podataka iz SAD-a, gdje savezne države sa smrtnom kaznom ne bilježe nižu stopu ubojstava od onih bez nje.
I na kraju — postoji pitanje koje nije pravno, nego moralno. Može li država, u ime pravde, učiniti ono što osuđuje kod počinitelja? Može li oduzeti život kao odgovor na oduzimanje života? Mnogi misle da može. Mnogi misle da ne smije. To nije pitanje na koje statistika daje odgovor.
Zid koji se zove Europska unija
No u slučaju Hrvatske, rasprava o smrtnoj kazni ima i sasvim praktičnu prepreku. Pravnu. I to veliku.
Hrvatska je članica Europske unije i Vijeća Europe. Obje organizacije zahtijevaju poštivanje Europske konvencije o ljudskim pravima i Povelje EU o temeljnim pravima — koje izričito zabranjuju smrtnu kaznu u svim okolnostima, bez iznimke.
To znači da bi uvođenje smrtne kazne zahtijevalo promjenu Ustava, raskid međunarodnih konvencija i — praktično — dovelo bi u pitanje samo članstvo u Europskoj uniji. Nije to samo politički problem. To je egzistencijalno pitanje o tome kakva zemlja Hrvatska želi biti i u kakvom sustavu želi ostati.
Pitanje smrtne kazne nije samo pitanje kažnjavanja. To je pitanje o tome kakvu državu gradimo.
Pravo pitanje nije smrtna kazna
Stvarni problem nije je li smrtna kazna moralna ili ne. Stvarni problem je što sustav koji bi je trebao zamijeniti — ne funkcionira dovoljno dobro.
Osamdeseto i jedno posto osuđenih počinitelja u Hrvatskoj dobiva uvjetnu kaznu. Gotovo svaki. To znači da bezuvjetni zatvor — pravi, fizički boravak iza rešetaka — ostaje iznimka, a ne pravilo. Sustav procjene opasnosti za nasilne počinitelje je nedostatan. Elektronički nadzor se ne primjenjuje dovoljno. Psihijatrijska obrada i praćenje su sporadični.
Kada recidivist — čovjek s dokumentiranom nasilnom prošlošću — ponovo počini teško kazneno djelo, to nije samo osobna tragedija. To je institucionalni neuspjeh. I za taj neuspjeh nitko ne odgovara.
Zato je realnije i korisnije pitanje: treba li Hrvatska uvesti stvarni doživotni zatvor bez mogućnosti prijevremenog puštanja za najopasnije počinitelje? Treba li ojačati psihijatrijski nadzor? Treba li promijeniti sustav procjene recidivizma? Treba li uvesti stroži elektronički nadzor nakon izlaska?
To su pitanja koja se mogu riješiti. Smrtna kazna ne može se uvesti — ni pravno ni politički. Ali odgovorniji sustav može.
Građani ne traže krv. Traže sigurnost. A to su dvije posve različite stvari.
Nakon svakog brutalnog zločina Hrvatska stane na trenutak. Popuni komentare. Organizira press konferencije. Raspravlja o smrtnoj kazni. A onda se sve vrati na isto.
Dok se nešto ne promijeni u onome što se ne vidi — u procjenama, nadzoru, odgovornosti institucija i stvarnoj težini kazni za nasilje — ni jedna rasprava o smrtnoj kazni neće promijeniti ništa. Ni za žrtve. Ni za buduće žrtve.
Smrt kao odgovor na smrt zvuči jednostavno.
Sigurnost prije tragedije — to je teže. Ali to je jedino što zapravo pomaže.
