Njihov rječnik je kratak: fašist, ustaša, nazadan, primitivan, opasan. Nešto je pošlo po zlu čim je zavladala takva histerija. Ili više nema para ili nisu dovoljno sposobni izvršiti zadatak pa ih vuku za uši.
U Hrvatskoj više ne trebaš politički program. Ne trebaš znanje, iskustvo ni rezultate. Dovoljno je slušati nalogodavca, slijediti sumanutu misiju i uporno, namjerno pogrešno tumačiti povijest Drugog svjetskog rata. Jer kad nemaš rješenja, imaš fašizam. Kad nemaš plan, imaš etiketu. Kad nemaš argument, imaš 1941.
To je njihova politička valuta. Možemo to zna. Zato je koristi svaki dan. U svakoj prilici. U svakoj krizi. U svakom neuspjehu.
Kod Možemo sve počinje i završava istom rečenicom: „Opasno je. Povijest se ponavlja. Mrak dolazi.“ „Ustaše na svakom koraku“… Ako se usudiš misliti drukčije, ako pitaš zašto smeće nije riješeno, zašto grad tone u dugove, zašto mladi odlaze, zašto sustav škripi, ti nisi kritičar, ti si fašist. I gotovo.
Njihova politika nije upravljanje.
To je psiho-drama.
Histerija kao strategija. Panika kao PR. Moralna ucjena kao ideologija. Stalno izvanredno stanje bez stvarne opasnosti. Stalni „zadnji alarm“ koji traje već deset godina.
Možemo se ponaša kao da su jedini normalni ljudi u sobi punoj luđaka. A prvi viču. Prvi dramatiziraju. Prvi lijepe etikete.
Njihov rječnik je kratak: fašist, ustaša, nazadan, primitivan, opasan.
To nije borba protiv ekstremizma. To je industrija mržnje s progresivnom ambalažom.
Posebno je bolesno kako koriste rat. Tuđu smrt, patnju i grobove. To je za njih je to samo scenografija. Dok ljudi koji su stvarno prošli pakao šute jer im se gadi ova trgovina tragedijom, Možemo paradira s fotografijama leševa i bodljikavom žicom kao s plakatima za koncert. Kupite kartu, glasajte strahom.
Raspravu ne žele jer rasprava razotkriva i vidi se tko zna, a tko glumi.
Zato je lakše viknuti „fašizam“ i ugasiti mikrofon. To je njihov demokratski ideal.
Dok glume borce protiv autoritarizma, ponašaju se kao ideološka policija. Propisuju što smiješ misliti, kako smiješ govoriti, što smiješ pjevati, koga smiješ poštovati i čega se moraš sramiti.
Ako ne klekneš pred njihovim narativom, postaješ sumnjiv. Ako postavljaš pitanja, ostaješ opasan i ako voliš svoju zemlju postaješ ekstremist.
To nije progresivno, to je sektaško i paranoično. Politički nezrelo i opasno.
Jer društvo koje stalno živi u izmišljenoj apokalipsi prestaje razmišljati, razgovarati i vjerovati. A to i jeste cilj, ali o tome drugom prilikom.
Možemo nije problem zato što je lijevo. Problem je što je histerično, narod dijeli na „čiste“ — one koji misle, govore i glasaju kako treba i na „kontaminirane“ koji to ne čine.
To nije politika, to je ideološki logor.
A dok oni love fašiste po društvenim mrežama, tribinama i koncertima, u stanju kolektivne psihoze, grad im se guši u smeću, javne usluge propadaju, mladi odlaze, a problemi se gomilaju. Ali smeće se ne može ukloniti etiketom, ni dug se ne briše vikom niti se grad se ne vodi moralnim histerijama.
I zato je ovo priča koja ima vrlo predvidiv kraj.
Svaka politika koja se temelji na strahu, etiketiranju i moralnom teroru prije ili kasnije se uruši pod vlastitom prazninom. Završi kao karikatura, kao sekta… Kao što bi sutra mogla završiti i Možemo zajedno sa sestrinskom strankom Moramo u Srbiji, a obje po zadatku rade isto. Puno galame i na kraju – ništa.
Osim prazne pozornice i publike koja je odavno otišla.
