Malo je političara u dominantnom političkom diskursu koji će otvoreno opravdavati zločine bilo kojega totalitarnog sustava. Ipak, unatoč formalnom politički korektnom odmaku od svih totalitarnih sustava, za komunizam će se nerijetko pronaći svojevrsna opravdanja.
U zapadnim zemljama benovolentniji odnos prema komunizmu u odnosu prema fašizmu djelomično je uvjetovan činjenicom savezništva sa Sovjetskim Savezom u Drugome svjetskom ratu. Ako bi se do kraja otkrile stvarne brojke komunističkih zločina postavilo bi se i pitanje što su o tome znali Saveznici.
Problematična praksa, ali i ideja
U zemljama bivšega komunističkog sustava komunizam se nastoji rehabilitirati pod krinkom antifašizma. Implicitna argumentacija glasi: komunizam je počinio zločine, ali je odigrao važnu ulogu u slamanju nacizma koji se pritom definira kao „apsolutno zlo“. Ako zločinac A ubije zločinca B, je li on time postao dobar i jesu li time opravdani njegovi drugi zločini? Zdravorazumski i etički je dati negativan odgovor. Ipak, u slučaju komunizam taj se logički i etički princip relativizira. Štoviše, komunistički se zločini opravdavaju iako oni, prema brojkama koje donose pisci Crne knjige komunizma (listom bivši ljevičari i marksisti) daleko nadmašuju fašističke.
Kao argument u prilog komunizmu može se čuti i teza da je barem plemenit u ideji, a da je praksa loša. Ta je teza logički teško održiva. U temeljnim komunističkim dokumentima kao što je Manifest komunističke partije otvoreno za zaziva upotreba nasilja, a Marx i Engels zazivali su dekapitaciju nepoćudnih naroda i klasa. Brutalne likvidacije u SSSR-u, Jugoslaviji i drugim zemljama komunističkoga državnog terorizma predstavljale su vjerno izvršavanje Engelsova zahtjeva po kojemu svi reakcionarni elementi moraju nestati s lica zemlje.
Drugim riječima: takvi zločini ne predstavljaju nikakvu zloupotrebu komunističke ideje, već njezinu jasnu provedbu. U konačnici, ako bi se i prihvatila (neistinita) teza po kojoj komunizam u ideji predstavlja dobro, onda je tim više riječ o perverznom sustavu koji obećava raj, a donosi pakao.
Problem komunizma ipak nije samo u njegovoj provedbi, nego u njegovoj utopijskoj strukturi. Ideologija koja pretendira na konačno i savršeno rješenje društvenih proturječja nužno dolazi u sukob sa stvarnošću, jer stvarni ljudi nikada ne odgovaraju postavljenom idealnom modelu. U tom trenutku nasilje postaje sredstvo usklađivanja stvarnosti s idejom.
Budući da se komunizam temelji na logici klasne borbe, on nužno pretpostavlja postojanje neprijatelja. Čak i nakon eliminacije stvarnih društvenih klasa, režim nastavlja proizvoditi nove neprijatelje, jer bez njih gubi vlastitu legitimaciju. To je razlog zašto su se komunisti međusobno prokazivali i ubijali.
Francuski filozof Alain de Benoist uspoređujući komunizam i nacizam ispravno ističe: „Utopija besklasnog društva i utopija čiste rase, obje, zahtijevaju uklanjanje pojedinaca koje se smatra preprekama ostvarenju ‘grandioznog’ projekta, u ovom slučaju nastanku radikalno boljeg društva. U oba slučaja, ideologija (rasna ili klasna borba) vodila je do isključenja jednog lošeg načela koje je utjelovljeno u kategorijama (‘inferiornih rasa’ ili ‘štetnih klasa’), a koje čine pojedinci čiji je jedini zločin njihova pripadnost, dakle njihova egzistencija. U oba slučaja, označen je apsolutni neprijatelj, s kojim je bilo nezamislivo nagoditi se. U oba slučaja, učinak je bilo jednako planirano nasilje“.
Trijumf komunističkih ideja na Zapadu
Još jedan razlog zbog kojega se i danas rehabilitatorski gleda prema komunizmu, je činjenica da su brojne marksističke ideje nakon 1968. godine na Zapadu provedene u okviru političke teologije ljudskih prava. Promatrajući komunizam kao političku religiju bez Boga, talijanski filozof Augusto del Noce zaključio je da je komunizam politički propao na Istoku, ali su njegove filozofske i kulturne pretpostavke trijumfirale na Zapadu. Od napada na instituciju obitelji (genderistički koncepti) i koncept države (globalističke naddržavne ideologije) do prihvaćanja ateizma, materijalizma i odbacivanja transcendencije.
Zanimljivo je pritom da se kulturmarksističke ideje danas šire ponajviše zahvaljujući potpori krupnog kapitala. Iza svih ključnih neomarkstičkih ideja danas se krije financiranje velikih korporacija. Slično kao što je industrijalac Engels financirao komunista Marxa.
Sve su ovo razlozi koji stoje iza apologije komunizma na današnjem Zapadu, a u Hrvatskoj su konkretno ojačani činjenicom da je u Hrvatskoj vladajuća politička klasa od stvaranja države do danas dominantno proizišla iz bivšega komunističkog sustava. Braneći taj sustav oni brane i svoje privilegije i biografije svojih očeva i stričeva.
Zato ne možemo očekivati zabranu komunističkih simbola u Hrvatskoj jer bi se time urušio čitav politički sustav. Politički akteri rijetko delegitimiraju sustav iz kojeg proizlazi njihova vlastita legitimnost.
