Prema informacijama koje su se pojavile u talijanskom listu Il Giornale, u Vatikanu se priprema prva enciklika pape Lav XIV. Riječ je, kako se navodi, o dokumentu koji bi u središte stavio umjetnu inteligenciju i transhumanizam, ali ne kao tehničke inovacije same po sebi, nego kao izazove koji traže promišljanje iz perspektive katoličke antropologije i socijalnog nauka Crkve.
U tom okviru umjetna inteligencija promatra se kroz prizmu rada, automatizacije i preobrazbe gospodarstva, pri čemu se naglasak stavlja na društvene posljedice digitalne ekonomije i algoritamskog upravljanja. Enciklika bi se, prema tim tumačenjima, nadovezivala na dugu tradiciju socijalnih dokumenata započetu u 19. stoljeću, ali bi njezinu misaonu liniju primijenila na novo tehnološko okruženje.
Transhumanizam se u takvoj analizi ne shvaća tek kao produžetak tehničkog napretka, nego kao njegov radikalni oblik. Dok se klasična tehnologija usmjerava na olakšavanje života i ublažavanje ljudske ranjivosti, transhumanistička vizija ide korak dalje: zahvaća samu narav čovjeka. Čovjek se pritom promatra kao skup sposobnosti koje je moguće stalno nadograđivati i optimizirati. Granica između terapije i redizajna postupno nestaje, kao i razlika između pomoći slabosti i njezina uklanjanja.
Time se dovodi u pitanje temeljno načelo prema kojem dostojanstvo osobe ne proizlazi iz njezine učinkovitosti, uspješnosti ili tehnološke “nadogradnje”, nego joj prethodi.
Rasprave koje prate razvoj umjetne inteligencije sve otvorenije govore o mogućnosti trajno nezapošljivih ljudi u društvu u kojem će automatizacija zahvatiti gotovo sve sektore. Pojedini tehnološki stratezi i autori bliski transhumanističkim idejama govore o „suvišnima“ – onima koji više neće imati tržišnu funkciju. U takvom diskursu rad prestaje biti konstitutivna dimenzija ljudskog identiteta, a osoba se definira isključivo kroz kriterij korisnosti. Onoga trenutka kada tržišna vrijednost nestane, nestaje i društvena uloga, dok se pojam dostojanstva relativizira.
Kao odgovor na masovnu tehnološku nezaposlenost često se predlaže univerzalni temeljni dohodak. No prigovori tom modelu ne tiču se toliko njegove financijske izvedivosti, nego dublji problem leži u antropološkoj pretpostavci na kojoj počiva: da se isključenost može nadomjestiti novčanim transferom, bez stvarnog uključivanja osobe u rad, stvaranje i zajednički život.
Ako se rad svede na opciju, a ne na prostor sudjelovanja i doprinosa, društvena integracija postaje krhka. Novčana sigurnost ne zamjenjuje smisao ni pripadnost.
Kritičari upozoravaju i na opasnost pasivizacije. U kombinaciji s opsežnom automatizacijom, opći dohodak mogao bi postati sredstvo održavanja minimalne materijalne stabilnosti uz prešutno prihvaćanje trajne marginalizacije. Umjesto da tehnologija otvara prostor za više oblike kulturnog, kreativnog i društvenog djelovanja, mogla bi učvrstiti podjelu na one koji aktivno upravljaju sustavom i one koji ga pasivno podnose.
Dodatno, ako egzistencijalna sigurnost ovisi o strukturama koje pojedinac ne može nadzirati, pitanje slobode postaje ozbiljno dovedeno u sumnju.
U pozadini svega nazire se još radikalniji scenarij: korištenje umjetne inteligencije kao instrumenta nove, tehnološki posredovane eugenike. U nekim tehnokratskim vizijama AI nije univerzalno dobro, nego selektivno raspodijeljena moć. Predviđa se formiranje male, kognitivno i biološki unaprijeđene elite, potpomognute naprednim sustavima, dok bi većina ostala ograničena na izvršne i pomoćne funkcije.
Razlika ne bi bila samo ekonomska, nego i ontološka. Jedni bi imali pristup trajnom poboljšavanju sposobnosti, zdravlja i odlučivanja, dok bi drugi živjeli unutar strogo definiranih i kontroliranih okvira. Takav poredak ne bi ublažio hijerarhije, nego bi ih učinio trajnim, jer bi pristup tehnološkom unapređenju bio strogo filtriran. Rezultat ne bi bilo društvo s manje rada, nego sustav nalik kastinskoj strukturi: „poboljšani“ kao upravljačka klasa, ostali kao funkcionalno potrebni, ali politički i egzistencijalno podređeni.
Ako se najave o enciklici pokažu točnima, njezina bi težina bila u odbacivanju antropologije koja mjeri čovjeka isključivo njegovom uporabnom vrijednošću. Ne bi bila riječ o odbacivanju tehnologije kao takve, nego o jasnom stavu da tehnološki razvoj ima smisla jedino ako ostaje u službi čovjeka.
Drugim riječima, napredak je opravdan samo onda kada čuva i potvrđuje ljudsko dostojanstvo te društvenu ulogu osobe, a ne kada čovjeka pretvara u prilagodljivi segment sustava kojemu mora služiti.
