U posljednjih tridesetak godina, od osamostaljenja Republike Hrvatske, društvo se suočava s dubokim podjelama koje sežu korijenima u povijest, ideologiju i suvremene geopolitičke sukobe. Ove podjele nisu samo nasljeđe prošlosti, već i aktivno održavane strukture koje olakšavaju manipulaciju javnim mnijenjem, političkim strankama, gospodarskim resursima i demografskim trendovima. Naslov “Strategija Razdora” nije slučajan: on upućuje na one aktere – domaće i strane – koji mogu profitirati od društvene fragmentacije. U ovom članku, s neutralnog i objektivnog stajališta, analizirat ću ključne linije podjela: “Ustaše” nasuprot “Partizanima”, ljevičare (tzv. progresivce) nasuprot desničarima (tzv. anti-globalistima), pro-ukrajinske nasuprot pro-ruskim stavovima te pro-imigrantske nasuprot anti-imigrantskim pozicijama. Poseban naglasak bit će na tome tko ima koristi od ovih podjela iz ekonomskog, demografskog i socijalnog aspekta, uzimajući u obzir širi geopolitički kontekst. Cilj nije optužiti, već razotkriti mehanizme koji održavaju kaos, jer samo razumijevanjem korijena možemo tražiti put prema jedinstvu.
Povijesne podjele: “Ustaše” i “Partizani” – vječni derbi koji hrani identitetske krize i prikriva masovnu imigraciju strane radne snage
Podjela između simpatizera ustaškog pokreta i partizanskog otpora najstarija je i najemotivnija u hrvatskom društvu. Ustaše, povezane s Nezavisnom Državom Hrvatskom (NDH) iz Drugog svjetskog rata, simboliziraju za dio populacije nacionalnu neovisnost i borbu protiv srpskog hegemonizma, dok ih drugi vide kao fašistički režim odgovoran za genocid nad Srbima, Židovima i Romima. Partizani, za pojedince, predstavljaju antifašističku borbu i jugoslavensko bratstvo-jedinstvo, ali za kritičare i simbol komunističkog terora i represije nad Hrvatima. Ova podjela nije samo povijesna; ona se aktivno održava kroz medije, obrazovanje i političke kampanje. Na primjer, godišnje komemoracije u Bleiburgu (za žrtve partizanske osvete) i Jasenovcu (za žrtve ustaškog režima) postaju bojišta simboličkih ratova. Ovaj povijesni derbi – nažalost – igra se svakodnevno, a publike ne nedostaje. Izostanak stvaranja novog, suvremenog hrvatskog identiteta – koji bi prevladao stare ideološke rovove – mogao bi biti jedan od ključnih razloga zašto Hrvati i dalje ostaju zarobljeni u povijesnim podjelama iz razdoblja Drugoga svjetskog rata i poslijeratnog doba.
Klasična podjela na ljevicu i desnicu izgubila je svako stvarno značenje. Danas je riječ o čistom tržišnom pristupu: političke stranke pakiraju i prodaju ideološki „proizvod“ koji se najbolje uklapa u očekivanja određenog dijela biračkog tijela. Iz ekonomskog kuta, oba tabora tzv. ‘politčkih elita’ i njihovi nalogodavci distrakcijom od realnih problema poput korupcije (HR je na 63. mjestu Transparency International Indeksa iz 2024.) održavaju status quo, gdje oligarsi bliski vlasti akumuliraju bogatstvo kroz javne nabave i poslove s državom. Demografski, podjela ubrzava iseljavanje: mladi, umorni od ideoloških sukoba, odlaze u druge europske i prekooceanske zemlje.
U posljednjih nekoliko godina postavlja se pitanje – zašto poslodavci u Hrvatskoj nisu adekvatno plaćali domaću radnu snagu – već su sve češće zapošljavali strane radnike iz nerazvijenih zemalja Azije, plaćali im radne dozvole i čak osiguravali smještaj? S obzirom na to da je angažman stranaca obično skup, nije posve jasno jesu li ti poslodavci svjesno
birali strani rad kao jeftiniju i povoljniju opciju ili je u igri nešto drugo. Primjerice, moguće je da radnici iz zemalja ‘trećeg’ svijeta često manje percipiraju korupciju i rjeđe se bune ili protestiraju jer im je životni standard značajno porastao u usporedbi s njihovom zemljom porijekla, a takva situacija ih čini podložnijima manipulaciji. Socijalno, podjela stvara izolirane zajednice: obitelji se cijepaju, a društveni kapital opada, što olakšava manipulaciju medijima – pojedini tabloidi pojačavaju narative za klikove i oglašivače. Geopolitički, ova podjela služi vanjskim akterima da opravdaju svoj utjecaj u Hrvatskoj kroz razne udruge pa i ekonomsku kolonizaciju preuzimanjem vitalnih gospodarskih resursa. Moguće je da EU, pak, tolerira podjele kako bi Hrvatsku držala u statusu “poslušnog člana”, bez snažnog nacionalnog konsenzusa.
Ideološke podjele: Ljevičari vs. Desničari – borba za kulturnu hegemoniju
Prelazeći na suvremene ideologije, podjela između ‘progresivaca’ i ‘anti-globalista’ sve je izraženija u posljednjih desetak godina. Ponovno se radi o vrhunskom marketinškom proizvodu. Progresivci zagovaraju socijalnu pravdu, LGBTIQ+ prava i eurointegracije, dok anti-globalisti ističu tradicionalne vrijednosti, katoličanstvo i nacionalni suverenitet. Ova polarizacija vidljiva je u debatama o Istanbulskoj konvenciji ili rodnim ideologijama, gdje se ponovno odvraća od egzistencijalnih i daleko bitnijih tema. Financijski, korist imaju korporacije kroz daljnju fragmentaciju ionako slabog gospodarstva oslonjenog na turizam, te kroz olakšanu manipulaciju sukobljenim stranama. Nameće se pitanje – jesu li obje političke grupacije navezane na globalne centre moći i interesne grupe s ciljem daljnje fragmentacije nacionalnog tkiva? Razjedinjeni narodi imaju manju vjerojatnost ostvariti svoja prava u odnosu na narode s jakom kohezijom i s jasno uspostavljenim nacionalnim interesima. Konačno, fokus na ovakvim podjelama sprječava i usporava reforme.
Geopolitičke podjele: Ukrajina protiv Rusije – ili ‘od koga kupujemo plin i naftu?’
Rat u Ukrajini (posebno od 2022.) pojačao je podjele: pro-ukrajinski stav vidi Rusiju kao agresora, dok pro-ruski stav (sve prisutniji kako rat odmiče) ističe NATO ekspanziju kao krivca za rat. Ovo se manifestira u protestima, medijskim ratovima (većinom kroz razne podcaste) i političkim izjavama – predsjednik često kritizira NATO, dok premijer podržava Kijev. Ekonomski, podjela koristi energetskim lobijima: pro-ruski stavovi – kroz poznate gospodarske entitete – štite energetske interese Rusije i Mađarske npr MOL/INA), dok pro-ukrajinski otvaraju vrata LNG terminalu na Krku (američki interesi). Dok ovaj rat za energiju traje, građani se opravdano pitaju može li nam energija biti jeftinija? Sjena rata također je pogodna i za lakšu militarizaciju društva. Strah je koristan, posebno ako prodajete ili posredujete u prodaji oružja. Geopolitički, korist imaju velike sile: SAD, Rusija, Kina, pa i igrači iz ‘lige za ostanak’, poput Francuske koja radi odličan posao u Hrvatskoj i okolici, iako je uglavnom nebitna na globalnoj sceni.
Migracijske podjele: za ili protiv imigracije – humanost protiv sigurnosti
Migracija strane radne snage i ‘azilanata’ su otvorili su novu frontu sukoba. Dio društva vide imigrante kao prijetnju sigurnosti i kulturi, dok ‘progresivci’ (preko nevladinih udruga i raznih stranaka) zagovaraju masovnu imigraciju. Demografski je neupitno da Hrvatska stari (udio starijih od 65 godina prema podacima DZS 2024 iznosio je 23.2%) i da je radna snaga potrebna za punjenje mirovinskih fondova i za funkcioniranje bitnih segmenata u gospodarstvu (turizam, građevinski sektor, socijalna skrb itd.). Ipak, radi li Hrvatska dovoljno na smanjenju iseljavanja vlastitog mladog stanovništva i postoji li strategija useljavanja koja vodi računa o potrebama ‘gospodarstva budućnosti’ te o sigurnosnom stanju (porast kriminalnih aktivnosti, napada, mogućnost uvoza terorizma)? Socijalno, ovo useljavanje hrani podjele u hrvatskom društvu, slabeći solidarnost i koheziju. Geopolitički, nejasno je koriste li strani akteri migracije kao oružje ili pripremaju teren za buduće planove.
Podjela između domovine i dijaspore: Jesu li iseljenici izdajnici ili žrtve sustava?
Još jedna duboka linija podjele tiče se odnosa prema Hrvatima koji su napustili zemlju. Prema dijelu javnosti – iseljenici se prikazuju kao “izdajnici” koji su “olako prodali dušu za strane valute”. Ova retorika kulminira prikazivanjem emigracije kao moralnog poraz pojedinca, a ne kao neuspjeh sustava. Nasuprot tome, drugi dio javnosti te sami iseljenici – vide se kao žrtve korupcije, niskih plaća i političke klime koja guši ambiciju. Ova podjela nije samo emocionalna. Ekonomski, etiketiranje iseljenika kao izdajnika koristi domaćim poslodavcima i političkim elitama koje izbjegavaju odgovornost (te održavaju niske plaće i uvoz radne snage iz Azije). Stigmatizacija sprječava povratak kvalificirane radne snage unatoč floskulama o ‘dijaspori kao resursu’. Istovremeno, doznake dijaspore (prema HNB-u) čine 5-6% BDP-a. Socijalno, stvorena je kultura pesimizma i ogorčenosti: javni diskurs pun je optužbi – “ostali smo braniti domovinu, a vi ste pobjegli” nasuprot “mi financiramo vaše mirovine”.
Tko su autori strategije razdora?
Kada bi pokušali obuhvatiti sve dimenzije podjela hrvatskog društva ne bi bila dovoljna ni enciklopedija, a posebno ne jedan članak poput ovoga. Podjele nisu slučajne: domaći akteri (političari, mediji, i oni tajkuni koji su stekli novac kroz korupciju) koriste ih za moć i bogaćenje; strane sile (SAD, Rusija, Kina, EU, susjedi) za utjecaj. Gospodarski, razdor stvara distrakciju, a ona je vrhunski alat za održavanje nejednakosti. Razdori i podijele produbljuju negativne demografske procese, a u socijalnom smislu erodiraju povjerenje. Geopolitički, Hrvatska je kolateralna žrtva globalnih zakulisnih igara – velikim dijelom vlastitom zaslugom i nedovoljnom aktivnošću. Podjele je čine slabom.
Spekulacije o imenima onih koji stoje iza strategije podjela uglavnom nisu istinite, a oni koji tvrde da znaju ta imena zapravo ne znaju ništa. No, to i nije presudno. Bez obzira na to tko su, važnije je da Hrvatska može i mora bolje te da se fokusira na zajedništvo, razvoj i pozitivne promjene umjesto na razdore i manipulacije.
Oporavak zahtijeva depolitizaciju povijesti, usaglašavanje o temeljnim interesima nacije, fokus na ekonomiju (reforme, borbu protiv korupcije koja rezultira konkretnim kaznama za zlodjela) i vanjsku politiku usmjerenu na ostvarivanje nacionalnih interesa Hrvatske (a ne tuđih). Samo svjesni strategija manipulacije – bez obzira tko su akteri – možemo vratiti kontrolu nad vlastitom sudbinom.
