Na prvi pogled, automobil koji se prodaje u Europi, Sjedinjenim Američkim Državama ili Aziji može izgledati potpuno isto. Isti dizajn i slične tehničke specifikacije stvaraju dojam da je riječ o identičnom vozilu. U stvarnosti, iza istog modela često se kriju brojne razlike koje proizlaze iz složenog procesa homologacije za različita tržišta. Upravo taj proces objašnjava zašto isti automobil nikada nije potpuno isti svugdje u svijetu.
Važno je pritom naglasiti da automobil ne nosi uvijek ni isto ime na svim tržištima. Proizvođači ponekad koriste različite nazive kako bi se prilagodili lokalnim navikama, tržišnoj percepciji ili kako bi izbjegli pravne i marketinške probleme. Tako se jedan model može u Europi prodavati pod jednim imenom, dok u SAD-u ili Aziji nosi potpuno drugo, iako je riječ o tehnički vrlo sličnom vozilu. Poznati su primjeri gdje se promjena imena koristi i kako bi se model jasnije pozicionirao u određenom segmentu ili udaljio od prethodnih generacija koje nisu bile uspješne.
Homologacija je postupak kojim proizvođač mora dokazati da vozilo zadovoljava sve zakonske i tehničke propise određene države ili regije. U Europi se primjenjuju ECE i EU norme, u SAD-u vrijede FMVSS standardi, dok Japan, Kina i Australija imaju vlastite regulative. Svaka od njih definira sigurnosne zahtjeve, emisije ispušnih plinova, razinu buke, rasvjetu i niz drugih detalja koje automobil mora ispuniti prije nego što smije na ceste.
Jedna od najočitijih razlika odnosi se na sigurnost. Primjerice, američki propisi dugo su zahtijevali drugačije odbojnike, bočne markere i specifične standarde za sudare u odnosu na europske. Zbog toga su isti modeli često imali drugačije branike, svjetla ili strukturu karoserije. U nekim slučajevima mijenjali su se i sigurnosni pojasevi, zračni jastuci ili softver sustava pomoći vozaču kako bi zadovoljili lokalne testove sudara.
Razlike su vidljive i kod motora i emisija. Europski automobili moraju zadovoljiti Euro norme koje se strogo odnose na CO₂ i dušikove okside, dok se u SAD-u veći naglasak stavlja na ukupne emisije i dugotrajnost sustava kontrole ispuha. To znači da isti motor može imati drugačiji softver, sustav obrade ispušnih plinova ili čak drugačiju snagu, ovisno o tržištu. U nekim zemljama nude se i motori koji u Europi uopće nisu dostupni, primjerice veći benzinski agregati prilagođeni lokalnim navikama i gorivu.
Ni unutrašnjost automobila nije izuzeta od prilagodbi. Sustavi multimedije moraju podržavati lokalne jezike, navigacijske karte i frekvencije, dok klimatizacija često ima snažnije postavke za tržišta s ekstremnijim klimatskim uvjetima. Čak se i sjedala, ovjes ili zaštita podvozja mogu razlikovati ovisno o kvaliteti cesta i očekivanjima kupaca u određenoj regiji.
Sve te prilagodbe čine homologaciju jednim od najskupljih i najzahtjevnijih dijelova razvoja automobila. Upravo zato proizvođači ponekad odlučuju da određeni model neće nuditi na svim tržištima. Iako automobil ponekad nosi isto, a ponekad i potpuno različito ime, iza njega se često krije niz tehničkih razlika koje jasno pokazuju da globalni model u stvarnosti ne postoji. Svako tržište oblikuje automobil na svoj način, a upravo te razlike čine automobilsku industriju složenijom nego što se čini na prvi pogled.
