Venezuela godinama živi pod „prokletstvom resursa“. Ima nafte najviše na svijetu ali i gladno i bolesno stanovništvo gdje je vlast uništila institucije, gospodarstvo, poljoprivredu, povjerenje… Na političkoj sceni vlada licemjerni strah od toga što će sad učiniti SAD? Pa, može li biti gore?!
Na kugli zemaljskoj trenutačno se vodi otprilike 50 do 60 velikih oružanih sukoba i ratova, uz brojne dodatne manje oružane konflikte i nasilne nemire diljem triju kontinenata. Rat je postao konstanta, a izvanredno stanje uobičajeno. Svijet gori.
Američki predsjednik Donald Trump učinio je ono što je i najavljivao. U tajnoj operaciji, nezabilježenoj još od Hladnog rata, Sjedinjene Američke Države privele su venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura i njegovu suprugu. Pomalo groteskno zvuče tvrdnje dijela analitičara da je operacija „šokirala svijet“ i otvorila ozbiljna pitanja međunarodnog prava, uloge SAD-a i budućnosti Latinske Amerike. Kao da ta pitanja već desetljećima nisu otvorena, samo su bila neugodno ignorirana.
Sve su oči sada uprte u Kolumbiju, kojoj je Trump već zaprijetio novom vojnom intervencijom i operacijom. Poruka je jasna.
Posebno je zanimljiv slučaj Venezuele, zemlje s najvećim dokazanim rezervama nafte na svijetu, a istodobno zemlje u kojoj stanovništvo godinama živi pod „prokletstvom resursa“. Plaće od tri do šest dolara mjesečno u stvarnosti znače nulu, jer je inflacija toliko ekstremna da su hrana, stanovanje i zdravstvena skrb za većinu ljudi nedostižni. Venezuela je dokaz da nafta ne spašava narod ako vlast uništi institucije, gospodarstvo, poljoprivredu i povjerenje. Tada bogatstvo postaje gorivo za propast, a ne za razvoj.
Prema Reutersu, oko 7,7 milijuna Venezuelaca napustilo je zemlju od početka gospodarskog i političkog sloma, gotovo petina stanovništva. UN-ove agencije bilježe da su utočište potražili ponajprije u Kolumbiji, Peruu, Ekvadoru, Španjolskoj i drugim državama. Siromaštvo, bijeda, iseljavanje je stvarna bilanca „revolucije“.
Odnosi Venezuele i SAD-a zategnuti su još od 1999., kada je Hugo Chávez došao na vlast. Nakon pokušaja državnog udara 2002. i optužbi da iza njega stoji Washington, američki veleposlanik je protjeran, a nepovjerenje je postalo trajno stanje. Napetosti su dodatno eskalirale dolaskom Nicolása Madura 2013., a kulminirale tijekom Trumpova prvog mandata, kada je SAD 2019. otvoreno podržao Juana Guaidóa, osporavajući izbore iz 2018. godine.
Maduro je ponovno izabran 2024., pobijedivši neovisnog kandidata Edmunda Gonzáleza. Njegova glavna suparnica María Corina Machado nije se smjela kandidirati jer Vrhovni sud ju je, zajedno s Guaidóm, osudio zbog navodne „korupcijske zavjere“. Princip poznat i ovdje: optuži drugoga za ono što sam radiš. Skepsa oko izbornih
rezultata bila je golema. Tadašnji američki državni tajnik Antony Blinken izjavio je da je SAD „ozbiljno zabrinut“ jer rezultati ne odražavaju volju naroda Venezuele.
Sankcije SAD-a, Britanije i Europske unije dodatno su pogoršale stanje u zemlji bez slobodnih medija, neovisnih institucija i političke odgovornosti. U devastiranoj državi gladi, gdje se jede jedan obrok dnevno, preživljava od doznaka iz inozemstva i masovno emigrira, naftno bogatstvo služi isključivo eliti, vojsci i režimu.
Maduro, zakleti ljevičar i bivši vozač autobusa uništio je industriju, poljoprivredu, rastjerao stručnjake i narod. U zemlji s najviše nafte nestalo je i kruha i goriva. Kriza je započela godinama prije najtežih sankcija. Temeljni uzrok nije vanjski pritisak, nego unutarnje upravljanje ili preciznije, upravljanje bez znanja i bez kontrole.
Zašto onda danas brojne države i organizacije glasno prosvjeduju protiv uhićenja Madura i američke vojne intervencije? Govore o kršenju suvereniteta, opasnom presedanu, imperijalizmu, miješanju u unutarnje poslove i strahu od otimačine bogatstva uz novo ostavljanje naroda na cjedilu. Kina poručuje: „Odmah pustite Madura i ne ponašajte se kao svjetski sudac!“
Sve legitimne primjedbe. Ali dosta pitanja ostaje visjeti u zraku.
Gdje su bile te diplomatske note, ta moralna zgražanja i mahanje zastavama svih ovih godina dok su režim i sankcije gušile narod, dok je režim zatvarao, zabranjivao i izgladnjivao vlastite građane? Sve u redu dok u pitanju nisu vlastiti interesi. Je li to licemjerje ili je zavladao strah? Strah od priznanja da u svijetu koji gori pravila ne nestaju odjednom. Ona se samo primjenjuju selektivno. I uglavnom na tuđem tlu i obavezno dovode u pitanje dobro uhodane biznise.
