Kad god krenu rasprave o tome tko je najveći hrvatski vođa, imena se brzo nabacaju: od “Oca domovine” Ante Starčevića, preko narodu omiljenog Stjepana Radića, pa sve do onih koji su vladali u teškim i mračnim vremenima. Svaki od njih je bio ključan u svojem povijesnom kontekstu. No, Franjo Tuđman stoji kao figura koja je te vjekovne težnje za slobodom, o kojima su drugi sanjali i pisali, pretvorio u opipljivu stvarnost. On je bio onaj koji je postavio točku na tisućljetna lutanja i doveo nas do konačne pobjede.
Od vizije do stvarnosti
Tuđman nije bio samo političar – bio je povjesničar koji je poznavao duboke rane našeg naroda, vojnik koji je razumio cijenu slobode i vizionar koji je znao da se povijest ne smije prepustiti drugima. Mnogi su prije njega imali viziju. Starčević je sjajno postavio teoriju o slobodnoj Hrvatskoj, ali je ona u njegovo vrijeme bila samo daleki san. Stjepan Radić je bio istinski lider malog čovjeka, ali se cijeli život borio unutar okvira koji su mu drugi nametali.
On nije bio samo ideolog; bio je arhitekt. Uzeo je te vjekovne težnje i od njih napravio živu, priznatu državu s vlastitom vojskom, diplomacijom i mjestom u svijetu. Stvorio je cjeloviti okvir državnosti koji je bio nužan preduvjet za ostvarenje slobode.
Legitimitet iz volje naroda
To je ključna razlika u odnosu na bilo koga drugoga. Tuđmanov autoritet nije došao iz dekreta stranih sila ili revolucije, već izravno iz volje naroda. Dobio je mandat na prvim slobodnim izborima, a narod mu je na referendumu dao jasnu uputu. Njegova moć nije bila nametnuta strahom, nego potvrđena demokratskim izborom. To mu daje jedinstven legitimitet kao prvom predsjedniku neovisne Hrvatske, legitimitet koji je bio temelj njegove povijesne misije.
Nacionalna pomirba: Temelj zajedništva
Tuđman je znao da narod bez zajedništva nema budućnosti. Shvatio je da nećemo preživjeti 1991. ako se budemo gledali preko nišana zbog prošlosti. Njegova ideja nacionalne pomirbe bila je vizionarska ratna mjera. Spojio je iseljenu i domovinsku Hrvatsku, sinove svih prethodnih generacija, i postrojio ih pod istu zastavu. To svehrvatsko zajedništvo bilo je pogon koji je omogućio pobjedu. Iako treba biti pošten pa reći da je ta politika, iako nužna za rat, ostavila i otvorena pitanja koja se i danas raspravljaju, njezin učinak na ujedinjenje naroda u ključnom trenutku je neupitna povijesna zasluga.
Obrana, ‘Oluja’ i Uloga Branitelja
Pod njegovim vodstvom, uz nesalomljivu hrabrost branitelja i volju naroda, Hrvatska je izdržala godine okupacije i krvavih napada, a onda u kolovozu 1995. dočekala trenutak koji je ušao u povijest. Operacija Oluja bila je kruna hrvatske borbe – munjevita i odlučna akcija kojom je oslobođena gotovo trećina okupiranog teritorija. Kada je hrvatski barjak zavijorio nad kninskom tvrđavom, to je bio trenutak konačne pobjede, trenutak kada je narod znao da je san o slobodi postao stvarnost. Tuđman je tada, s ponosom i suzama u očima, mogao reći da je Hrvatska izborila svoje mjesto među slobodnim narodima svijeta. To je bila zajednička pobjeda naroda, branitelja i vodstva.
Pobjednik koji je znao kad stati
Na kraju dana, vođu se sudi po rezultatu. Tuđman je preuzeo razoružanu zemlju pod embargom i s agresorom unutar granica. I pobijedio je. “Oluja” je bila čista vojnička pobjeda, a mirna reintegracija istočne Slavonije dokaz da je bio mudar državnik koji je znao kad treba spustiti oružje i osloboditi zemlju bez novih žrtava, pokazujući širinu pobjednika koji zna graditi mir. Njegov stil vladanja bio je čvrst, ponekad i autoritativan, ali u vremenu kada se odlučivalo o opstanku naroda – to je bila nužnost.
Pobjednički simbol vremena
Možemo se slagati ili ne slagati s detaljima njegove politike, posebno u mirnodopsko vrijeme, ali Franjo Tuđman je jedini lider koji je u ključnom povijesnom trenutku okupio sve Hrvate, dao braniteljima okvir da pokažu svoju hrabrost i doveo nas do cilja koji se čekao stoljećima. Povijest će o svakome reći svoje, ali jedna činjenica ostaje neoboriva: dok su drugi o Hrvatskoj sanjali, o njoj pisali ili zbog nje trpjeli, Franjo Tuđman ju je – uz nesalomljivu hrabrost branitelja i volju naroda – jednostavno ostvario. Stavio je točku na stoljeća lutanja i postavio temelj koji više nitko ne može srušiti. On nije bio samo prvi predsjednik; on je bio pobjednički simbol vremena u kojem smo prestali biti podanici i napokon postali gospodari svoje sudbine. Njegovo mjesto u povijesti kao vođe koji je san pretvorio u stvarnost ostaje neupitno, unatoč svim nužnim raspravama o njegovom kasnijem stilu vladanja i demokratskim standardima.
