Naslovnica najnovijih Novosti predstavlja upravo udžbenički primjer kako se medijska velikosrpska propaganda prema već uhodanom obrascu usmjerava prema demonizaciji većinskoga hrvatskog naroda. Umjesto djeteta koje bi u svakoj normalnoj civilizaciji simboliziralo čistoću i nadu, ovdje gledamo lik prikazan kao mračnu, krvoločnu karikaturu. Krvava šahovnica na prsima, izobličeno lice i hijena u pozadini stvaraju kompoziciju čija je poruka brutalno jasna: hrvatski identitet želi se prikazati kao izvor nasilja već u najranijoj dobi.
U ovoj naslovnici dijete prestaje biti dijete te je pretvoreno je u hladnu, gotovo bestijalnu figuru, lišenu svakog traga nevinosti. Još snažniji simbolički udar stvara hijena koja mu se nadvija preko ramena. Ta životinja, arhetip lešinarenja i podlosti, ovdje djeluje kao neka vrsta „mentora zla“, kao da sugerira da se hrvatska djeca navodno odgajaju u duhu agresije. Riječ je o grafički jednostavnoj, ali psihološki izuzetno agresivnoj poruci koja želi poručiti da se hrvatski identitet rađa i formira iz mračnih nagona.
U zemlji u kojoj je u velikosrpskoj agresiji ubijeno 402 djece, ovakav postupak prelazi svaku etičku granicu. Korištenje dječje figure za političku provokaciju predstavlja novi udar na dostojanstvo žrtava. Umjesto empatije i pijeteta prema najmlađim stradalnicima, dobivamo vizualnu porugu posvećenu smisleno konstruiranoj „krivnji“ hrvatskog djeteta.
Takva ikonografija ponovno aktivira dobro poznati narativ o „ugroženom Srbinu“, konstrukciju koja je u različitim povijesnim razdobljima služila kao ključni pokretač velikosrpskih političkih ambicija i teritorijalnih ekspanzija. U toj ideološkoj matrici Srbin se uvijek prikazuje kao nevin i žrtva, dok se Hrvatu pridaje uloga arhetipskog agresora.
Osobitu ciničnost cijeloj slici daje činjenica da se takve naslovnice produciraju baš u studenome, mjesecu posvećenom uspomeni na Vukovar, Škabrnju i hrvatsku ratnu golgotu. Istodobno, u organizaciji istih struktura održavaju se izložbe o Dejanu Medakoviću, Miloševićevu šegrtu i piscu Memoranduma SANU.
Upravo na ovakvim primjerima postaje očito koji su stvarni ciljevi SNV-ove klike: održavati mit o stalnoj srpskoj „ugroženosti“ i stalnoj hrvatskoj „opasnosti“, kako bi se zadržala politička moć i privilegiran položaj. Pritom se, u okviru provedbe Memoranduma 2 nastoje rehabilitirati pisci onoga iz 1986.
Najveća ironija jest da sve to plaća hrvatski porezni obveznik. Građani svojim novcem financiraju tjednik koji ih prikazuje kao prijetnju, njihovu djecu kao potencijalne nasilnike, njihove simbole kao izvor krvavog ekstremizma. Malo koji narod u Europi pristaje biti sponzor vlastite demonizacije.
Naslovnica zapravo otkriva širi obrazac: stvaranje umjetne moralne panike o „fašizaciji“ kako bi se domoljubne vrijednosti prikazale kao prijetnja, a većinski narod kao problem koji treba nadzirati i preodgajati. I sve to, paradoksalno i ponižavajuće, financira upravo narod koji je na toj naslovnici prikazan kao monstrum.
Riječ je o provjerenom bizantinskom obrascu: prvo se isprovocira većinski narod, soli mu se po ratnim ranama i simbolima koji su mu sveti, a kada se javi očekivana i zapravo vrlo suzdržana
reakcija (jer, ponovimo, Hrvati su najtolerantniji narod na svijetu!), onda se ta reakcija cinično-perverzno koristi kao „dokaz“ navodne fašizacije.
Cilj je izazvati emociju, potaknuti nezadovoljstvo, a zatim svaku, pa i najumjereniju reakciju većine predstaviti kao prijetnju, kao povratak „ustaštva“. Na taj način se većini oduzima pravo na obranu dostojanstva, a politički narativ o „ugroženosti“ održava se umjetno na životu.
No u konačnici SNV-ove strukture time samo pokazuju da im je sram nepoznata kategorija. Jer tko bi drugi, osim onih potpuno lišenih osjećaja srama i elementarnog morala, u mjesecu obilježenom komemoracijama Vukovara i Škabrnje, kad su stradavala i djeca, mogao crtati hrvatsko dijete kao karikaturalnu prijetnju?
Samo oni najbesramniji.
