I zadnjim bi naivcima danas trebalo biti jasno: kod svih srbijanskih političara postoji velikosrpski minimum. Mogu se oni predstavljati kao liberali, demokrati, eurofili, naprednjaci ili socijalisti, ali kad se zagrebe ispod površine, temelj ostaje isti: srpska državna politika razvija se na podlozi velikosrpske ideje.
Najbolji primjer za to je Boris Tadić. Godinama ga se u Hrvatskoj prikazivalo kao umjerenog, proeuropskog političara, gotovo kao idealnog sugovornika za „novu eru“ odnosa. S njime se bratimio Ivo Josipović, govorilo se o pomirenju, dobrosusjedskim odnosima… U pozadini je stajala bizantinska lukavost i prijevara.
Tadićev otac Ljubomir još je 1996. pisao kako Srbija nikada ne smije pristati na gubitak teritorija na kojima žive Srbi, pozivajući se na odnos nekadašnje Savezne Republike Njemačke prema Istočnoj Njemačkoj. Ta usporedba mnogo govori. Ona otkriva shvaćanje po kojemu prostori na kojima žive Srbi ostaju trajni predmet srpske državne politike, bez obzira na međunarodne granice, suverenitet drugih država i povijesno iskustvo naroda koji su tu politiku skupo platili. Sin je nastavio stopama oca.
Zato danas, kad Boris Tadić pokušava amnestirati četnike tvrdnjama da oni nisu bili fašisti, začuđeni mogu biti samo oni koji su godinama odbijali vidjeti očito. Četništvo predstavlja zločinačku velikosrpsku ideologiju koja je u Drugom svjetskom ratu za Hrvate, muslimane i druge nesrbe značila pokolje, etničko čišćenje, paljenje sela, protjerivanja i program stvaranja etnički homogene velike Srbije.
Isto se ponovilo i u Domovinskom ratu. Ponovno smo imali razaranja, logore, masovne grobnice, prognaničke kolone i spaljene domove. Vukovar, Škabrnja, Saborsko, Lovas i brojna druga mjesta svjedoče o kontinuitetu jedne politike. I danas je cilj ostao isti: slomiti hrvatsku državnost i etnički očistiti hrvatske teritorije.
Onaj tko brani takvu politiku ne ostavlja sumnju oko svoje političke orijentacije.
U tom svjetlu Tadićevo relativiziranje četnika ima jasnu političku funkciju Ono priprema teren za današnje i buduće interpretacije u kojima se agresor pretvara u žrtvu, a velikosrpski projekt u legitimnu brigu za Srbe izvan Srbije.
Uostalom, zar nije upravo Tadić Ivi Josipoviću u Vukovaru poklonio časopis Zenit, čiji je urednik Ljubomir Micić hrvatsku kulturu opisivao najgrubljim protucivilizacijskim metaforama? I to u Vukovaru, mjestu hrvatske patnje.
Tadić je 2010. posjetio Ovčaru, ali je istodobno s Josipovićem otišao i u Paulin Dvor. Time je na simboličnoj razini proizvedena lažna ravnoteža: hrvatska i srpska pozicija stavljene su u isti okvir, kao da su agresor i žrtva tek dvije strane iste tragedije. Upravo je to srž problema. Hrvatska žrtva priznaje se samo onda kad se spominje i druga strane, kako se ne bi jasno izgovorilo tko je napao, tko je razarao, tko je okupirao i tko je provodio velikosrpski projekt.
Josipović je poslije tvrdio da su odnosi Hrvatske i Srbije tada bili „Hollywood“. U jednome je možda imao pravo: srbijanska politika doista ima izvrsne političke glumce, često na razini ozbiljne holivudske produkcije. Ozbiljni ljudi, međutim, morali bi razlikovati film od stvarnosti. Takvi su odnosi mogući jedino onda kad Hrvatska šuti na velikosrpske provokacije i kad pristaje na simetriju krivnje.
Čim Hrvatska prestane šutjeti, maske padaju Tada se pokaže da iza svih srbijanskih političkih kostima stoji isti minimum. Onaj velikosrpski
