Izjava bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića da je usporedba četnika i ustaša „besmislena” ponovno je otvorila pitanja koja na prostoru jugoistočne Europe nikada zapravo nisu do kraja zatvorena. Na prvi pogled riječ je o još jednoj besmislenoj, više političkoj nego povijesnoj raspravi iz regije. No, u političkom i diplomatskom smislu takve izjave često imaju mnogo širu težinu od samog komentara o prošlosti.
Tadić je godinama u europskim političkim krugovima slovio kao umjereniji i diplomatski prihvatljiviji predstavnik Srbije. Za razliku od otvorene nacionalističke retorike kakvu su koristili Vojislav Šešelj, Vuk Drašković, Tomislav Nikolić ili Aleksandar Vučić, njegova politika bila je upakirana u europski rječnik regionalne suradnje, pomirbe i stabilnosti. Međutim, dio analitičara godinama je upozoravao kako se iza blaže retorike često nisu nužno promijenili dugoročni strateški interesi Srbije prema prostoru bivše Jugoslavije.
U tom kontekstu ponovno se spominju ideje povezane s Memorandumom SANU iz 1986. godine, dokumentom koji je imao snažan utjecaj na razvoj srpskog nacionalizma krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina. Taj memorandum govorio je o navodnoj ugroženosti Srba unutar tadašnje Jugoslavije, problematizirao republičke granice i otvorio prostor politici koja je kasnije završila ratovima i krvavim raspadom države.
Podsjetit ću, a što mi je govorio Slaven Letica. Memorandum SANU, tamošnje akademije, objavljen je 1986. godine i bio je (i ostao) platforma na kojoj su započeti i vođeni ratovi. Autor je Dobrica Ćosić, a uz njega, što se kod ,,nas’’ manje ističe je Ljubomir Tadić, otac bivšeg srbijanskog predsjednika Borisa Tadića koji i sada i Hrvate i razumne Srbe opet ponekad ,,iznenadi’’ izjavama koje odudaraju od europskih standarda i navodne politike pomirenja.
Doduše, teško je povezivati političke stavove oca i sina, ali otac je ipak osnivač Demokratske stranke tada aktualnog predsjednika, a sporovi među njima, prema beogradskim izvorima, više su bili privatne prirode. Još 1996. godine Ljubomir Tadić pisao je kako Srbija nikad ne smije pristati na gubitak teritorija na kojima žive Srbi, po uzoru na odnos nekadašnje Savezne Republike Njemačke prema odsječenoj bivšoj Istočnoj Njemačkoj.
Danas više nitko ozbiljan ne govori o granicama i ratovima na način kako se govorilo devedesetih. Ali… To ne znači da su nestali politički projekti i ambicije regionalnog utjecaja. Naprotiv, metode su se promijenile. Umjesto tenkova danas se koriste diplomacija (kafana), mediji (kupljeni), pravosuđe (infiltracija), gospodarski utjecaj (kupovina), pitanje manjina (ugroženost), kulturni prostor (paravan) kao i informacijski ratovi prišivanja etikete svima koji nisu za širenje njihove upakirane mržnje.
Upravo zato dio misleće hrvatske javnosti s oprezom promatra sve češće pokušaje reinterpretacije četničkog pokreta i relativizacije velikosrpske politike. Jer kada se kroz medijski i politički prostor pokušava ublažiti povijesna odgovornost ili stvoriti dojam „ravnoteže krivnje”, tada više nije riječ samo o povijesti nego i o oblikovanju budućih političkih odnosa u regiji.
Posebno je zanimljivo da se takve teme ponovno otvaraju u trenutku kada Srbija ubrzano i ozbiljno jača vojsku, vodi aktivniju regionalnu politiku i pokušava zauzeti poziciju ključnog političkog faktora na Balkanu. Zabrinjavajuće je i da Bruxelles i dio zapadnih centara moći prema Beogradu često vode pragmatičnu politiku zbog energetike, stabilnosti i geopolitičkih interesa.
Hrvatska zbog toga mora voditi ozbiljnu i hladnu vanjsku politiku, bez podcjenjivanja procesa koji se događaju u susjedstvu i ozbiljno su se proširili na BIH, a i u RH imaju svoje krakove od medija do nekih čudnih ,,gospodarstvenika’’.
Povijest prostora bivše Jugoslavije pokazala je da političke ideje rijetko nestaju preko noći. One samo mijenjaju oblik, retoriku i metode djelovanja ali su i dalje tu.
I upravo je zato važno razumjeti kako velikosrpska politika danas ne dolazi kroz otvorene prijetnje i ratnu retoriku (trenutno).
Ponekad dolazi kroz priču o regionalnoj stabilnosti, pomirbi i „novom početku”, dok se paralelno pokušava redefinirati prošlost i politički utjecaj Srbije u regiji.
Pitanje koje ostaje otvoreno jest koliko su države nastale raspadom Jugoslavije danas spremne prepoznati takve procese na vrijeme i odgovoriti na njih politički, diplomatski i sigurnosno strateški u svim oblicima ,,nove’’ faze hibridnog rata.
