Kad smo bili mlađi, često smo zamišljali život potpuno drugačije.
Netko je želio biti glazbenik, netko pisac, netko otvoriti svoj mali posao, netko putovati i živjeti od onoga što voli. Tada smo vjerovali da je moguće živjeti život po svom osjećaju.
A onda dođe stvarnost.
Računi.
Obveze.
Sigurnost.
“Pravi posao.“
“Sigurna plaća.“
“Nemoj riskirati.”
I malo po malo, većina ljudi završi radeći posao koji zapravo nikada nije bio njihov san. Ne zato što su lijeni ili nesposobni, nego zato što život često nauči čovjeka da bira sigurnost prije sreće.
I tu se polako upadne u onu poznatu zonu komfora. Moju nekadašnju jako dobru prijateljicu.
Posao možda nije loš, ali nije ni nešto što čovjeka ispunjava. Radiš ga jer moraš. Odradiš smjenu, dođeš kući, primiš plaću i tako iz mjeseca u mjesec. Godine prolaze, a mnogi ni ne primijete koliko su se udaljili od onoga što su nekad željeli.
I ono najtužnije je da većina tu dočeka i mirovinu.
Naravno, postoje ljudi koji rade ono što vole. I to se vidi na njima. Vidi se u načinu na koji pričaju o svom poslu, u energiji koju imaju, u onom osjećaju da ne odrađuju život nego ga stvarno žive.
Poznajem nekoliko takvih ljudi i iskreno im zavidim na toj hrabrosti. Jer mislim da je jedan od najvećih luksuza današnjeg vremena probuditi se i ne osjećati težinu kad moraš na posao.
Ali zašto je onda većini nas toliko teško napraviti taj korak?
Zašto toliko sumnjamo u sebe, u svoje osjećaje i intuiciju? Zašto ostajemo tamo gdje nismo sretni, čak i kada duboko u sebi znamo da to nije naš put?
Mislim da je razlog jednostavan a to je strah.
Strah od neuspjeha.
Strah od osude.
Strah od toga što ako ne uspije.
I onaj najgori: što ako krenemo prekasno.
Evo, ja imam 44 godine i velik dio svog radnog staža radila sam posao koji mi nikada nije bio nešto posebno. Radila sam ga jer se mora raditi, jer računi ne čekaju i jer čovjek mora imati prihode.
I dugo sam mislila da je to jednostavno tako.
Ali s godinama se nešto promijeni.
Počneš drugačije gledati na vrijeme. Na sebe. Na život koji prolazi. I počneš se pitati koliko dugo još želiš živjeti samo po principu “moram”.
Danas se sve više trudim ići prema onome što želim i što volim. I iskreno, vjerujem da ću jednog dana to i raditi.
Ne zato što sam potpuno sigurna i neustrašiva. Nego zato što više ne želim ignorirati onaj unutarnji osjećaj koji mi govori da čovjek ne bi trebao cijeli život samo preživljavati. Mislim da je život mnogo više od toga.
Mislim da mnogi ljudi u sebi nose nešto što nikada nisu pokušali. Neki talent, želju, ideju ili san koji su godinama gurali sa strane jer “nije vrijeme”, “nije sigurno” ili “što će drugi reći”.
A možda najveći problem nije u tome što ne možemo.
Možda je problem u tome što smo se previše navikli živjeti ispod vlastitih mogućnosti.
Naravno, ne može svatko preko noći dati otkaz i krenuti ispočetka. Život nije motivacijski video s interneta. Ali čovjek može početi malim koracima. Učiti nešto novo. Pokušati. Dati sebi priliku.
Jer najtužnije nije pogriješiti.
Najtužnije je jednog dana shvatiti da si cijeli život radio ono što si morao, a nikada ono što si stvarno želio.
I zato mislim da si svatko barem jednom treba postaviti jedno iskreno pitanje:
Radim li posao koji mi hrani samo račune ili i dušu
