Vukovar i Hrvatska ne žive se jedan dan u godini. Ne žive se na obljetnicama, ne žive se u predizbornim kampanjama i ne žive se kroz protokolarne govore. Ili ih živimo 24 sata dnevno, 365 dana u godini ili ih zapravo uopće ne živimo.
To je jednostavna istina koju mnogi ne vole čuti.
Jer živjeti Vukovar ne znači doći jednom godišnje, zapaliti svijeću i otići kući mirne savjesti. Živjeti Vukovar znači preuzeti odgovornost. Znači davati sebe bez računice, bez interesa i bez potrebe da se svidimo svima.
A upravo tu većina odustaje.
Davanje nije borba za vlastiti probitak.
Davanje nije šutnja pred nepravdom.
Davanje nije okretanje glave od problema.
Davanje nije izbjegavanje nacionalnih tema kako bismo ostali u dobrim odnosima sa svima.
Davanje znači stati, reći i djelovati.
I to često nosi cijenu.
Onaj tko se odluči davati sebe vrlo brzo će shvatiti da to nije lagan put. To je križ koji mnogi neće razumjeti. To je put na kojem će vam neki okrenuti leđa, distancirati se, pa čak i oni koje ste smatrali najbližima.
Ali to je jedini put koji ima smisla.
Jer upravo su se tako davali oni najbolji među nama. Oni koji su branili Vukovar i Hrvatsku nisu kalkulirali. Nisu čekali bolji trenutak. Nisu pitali što će dobiti zauzvrat.
Dali su sve.
I zato danas imamo obvezu ne pretvarati njihovu žrtvu u jednodnevni događaj.
Ako Vukovar živimo samo na obljetnicu, onda ga nismo razumjeli. Ako o Hrvatskoj govorimo samo kada nam to politički odgovara, onda je ne živimo, nego je koristimo.
Na kraju, izbor je jednostavan, ali težak.
Ili ćemo živjeti ono o čemu govorimo svaki dan, bez iznimke, ili ćemo priznati da smo se zadovoljili minimumom.
Sve je na nama!
