Politička kriza u Bosni i Hercegovini odavno više nije kriza. Ona je stanje. Trajno, iscrpljujuće i za neke politički iznimno korisno. Dok se javnosti prodaje priča o sukobu principa, u pozadini se vodi mnogo jednostavnija borba i to borba za kontrolu.
Na površini, sve izgleda kao spor oko izbornog zakona i načina biranja članova Predsjedništva. U stvarnosti, riječ je o sudaru dviju koncepcija države koje se međusobno ne podnose, ali su prisiljene koegzistirati: jedne koja počiva na konstitutivnim narodima i druge koja se predstavlja kao građanska, ali u praksi ovisi o brojkama.
Simbol tog sukoba postao je Željko Komšić, politička činjenica koju jedni nazivaju legitimnom, a drugi paradigmom problema. Dok hrvatske stranke upozoravaju da im većinski bošnjačko biračko tijelo bira predstavnika, dio bošnjačke politike uzvraća pozivanjem na demokraciju i princip „jedan čovjek – jedan glas“. Zvuči uredno. Gotovo školski. Dok se ne sudari s realnošću.
Jer u zemlji s izraženim demografskim neravnotežama taj princip ne znači jednakost, nego dominaciju. I tu prestaje teorija, a počinje politika. Za jedne je to pitanje demokracije. Za druge pitanje političkog opstanka.
A onda dolazimo do Daytonskog sporazuma, dokumenta koji je zaustavio rat, ali nije riješio sukob. On je Bosnu i Hercegovinu definirao kao zajednicu triju konstitutivnih naroda. Sve što se danas pokušava gurati mimo tog okvira proizvodi ono što gledamo već godinama: blokade, optužbe i institucionalni kaos.
I dok politika vrti iste rečenice, javni prostor tone sve dublje. Društvene mreže i podcasti postali su poligon za mobilizaciju kroz strah. Širi se narativ da „netko želi ukrasti Bosnu“, a kao odgovor nudi se jednostavna formula: svi smo Bosanci. Bez prefiksa. Bez identiteta. Bez komplikacija. Već viđeno. I već skupo plaćeno.
Ta ideja opasno podsjeća na jugoslavenski pokušaj nadidentiteta koji je trebao nadjačati nacionalne razlike. Povijest je pokazala kako to završava, ne stabilnošću, nego raspadom.
Problem takvog diskursa nije samo politički. On je i intelektualni. Svoditi kompleksnu državu na sukob „građanskog dobra“ i „etničkog zla“ znači ignorirati činjenicu da je u Bosni i Hercegovini identitet ustavna kategorija, a ne teorijska rasprava.
S druge strane, hrvatska politika inzistira na izmjenama izbornog zakonodavstva koje bi omogućile da svaki narod bira svoje predstavnike. Protivnici takvih rješenja upozoravaju na dodatnu fragmentaciju i redovito prizivaju scenarij trećeg entiteta uz Republika Srpska.
No, istina je prizemnija od ideologije: riječ je o raspodjeli moći.
U toj konstrukciji ključnu ulogu imaju međunarodni akteri. Ured visokog predstavnika i dalje ima instrumente intervencije, a potezi koje vuče Christian Schmidt jasno pokazuju koliko je suverenitet ove države relativan pojam. Istodobno, Sjedinjene Američke Države ne pokušavaju stvoriti funkcionalnu Bosnu, nego stabilnu Bosnu čak i ako to znači održavanje sustava koji ne funkcionira, ali bar neće eksplodirati.
U političkim kuloarima već se govori o odlasku Schmidta nakon izbora i mogućim nasljednicima iz britanskog diplomatskog kruga, dok dodatnu dimenziju daje činjenica da bi u institucionalnom
vakuumu ključnu ulogu mogao preuzeti američki diplomat Louis Crishock, prvi zamjenik visokog predstavnika i supervizor za Brčko. Time bi se de facto otvorio prostor za još izravniji američki utjecaj. Prvi zamjenici su uvijek bili i jesu iz SAD-a.
Jer Bosna i Hercegovina nikada nije bila samo unutarnje političko pitanje. Ona je i dalje prostor presijecanja interesa velikih sila, diplomatsko i obavještajno igralište koje se nikada nije do kraja zatvorilo.
A što u međuvremenu rade Sjedinjene Države? Pokazuju veću fleksibilnost prema Republici Srpskoj, smanjuju pritisak na političke aktere koje su ranije sankcionirali i otvaraju prostor za ekonomski ulazak kroz energetske projekte. Manje ideologije, više interesa.
I tu dolazimo do ključne rečenice ove priče: rješenje postoji. Ali ga nema.
Ne zato što ga nitko ne zna formulirati, nego zato što ga nitko ne želi provesti. Jer svaka promjena znači da netko gubi. A u Bosni i Hercegovini politika se ne vodi da bi se nešto riješilo, nego da bi se nešto zadržalo. Zato kriza traje. I trajat će. Ona nije kvar sustava. Ona je sustav.
Održavanje napetosti mobilizira birače, hrani političke elite i uspješno skriva stvarne probleme, od ekonomije do iseljavanja. Sve ostalo je dimna zavjesa. I zato Bosna i Hercegovina već desetljećima nosi etiketu „tamnog vilajeta”, prostora u kojem je svaki izbor pogrešan, a svaka odluka vodi u novu krizu. Ali problem nije u sudbini. Problem je u sustavu koji uporno proizvodi takav osjećaj bezizlaznosti. I koji, za razliku od svojih građana, u toj situaciji sasvim dobro funkcionira.
