Već nešto više od godinu dana vlada dominantna percepcija o tome kako je Donald Trump radikalno zaokrenuo američku politiku prema Europi. No, percepcija nije isto što i znanstveno potvrđena činjenica. Misliti da poznajemo stvarnost nije isto što i poznavati stvarnost. Treba odgonetnuti razloge promjena koje su se dogodile u transatlantskim odnosima. Vanjska politika je ostvarivanje nacionalnih interesa u međunarodnom prostoru. Stoga treba uvidjeti koji su to novi američki interesi, a da su nespojivi s europskim politikama. Također, treba ispitati do koje mjere je američka politika zaista promijenjena, a koliko se radi o promjenama na površinskoj razini.
Dvije su ključne varijable: stanje demokratičnosti te odnos prema Rusiji. Indikatori za njihovu validaciju su: stupanj slobode govora te politika prema ratu u Ukrajini.
Još jedan mit treba otkloniti prije prelaska na analizu teme. U javnosti prevladava romantizirani pogled na odnose SAD-a i Europe. To se i može uzeti kao točno za posljednjih nekoliko desetljeća kada je SAD uspio učiniti Europu svojim vazalom. No, cjelokupna povijest odnosa SAD-a i Europe je povijest brutalnih ratova, nesnošljivosti, indiferentnosti te otvorenog neprijateljstva. Da bi SAD uopće nastao, morao je voditi rat protiv Europljana kako bi stekao neovisnost. Odnosi SAD-a i Europe ni u stoljećima nakon toga često nisu bili pretjerano bolji. Iako to nije tema teksta, važno je i tu činjenicu imati u vidu kako bismo shvatili da savezništvo ne traje oduvijek i zauvije
Kantova filozofija o miru
Immanuel Kant je 1795. objavio spis Prema vječnom miru. U tom spisu je argumentirao kako mir i sloboda idu ruku pod ruku, a jednako tako su rat i diktatura povezani. Republike imaju manju vjerojatnost pokretanja rata od diktatura zato što njihove vlade imaju odgovornost prema svojim građanima (Kant, 2000). Demokracije su zapravo negacije agresivnih namjera države.
Kantova promišljanja su vrlo relevantna jer je aktualna situacija u Europi dokaz da je bio u pravu. Isti političari koji su za rat u Ukrajini su ujedno i oni koji guše slobodu govora. A oni političari koji su protiv rata, bore se za tu slobodu.
Čim se Trump vratio na vlast, pokrenuo je izravne pregovore s Rusijom te isključio Europu iz istih. Taj potez je ključan za kraj rata u Ukrajini iz više razloga. Iste države koje su zakuhale i eskalirale rat nemaju što za ponuditi u mirovnim nastojanjima (doduše i SAD je jedna od njih, ali pod sasvim drugačijom vladom). Eventualno europsko prisustvo u pregovorima bilo bi samo uteg i kočnica da se mir uspostavi. Da su te države željele pregovore s Rusijom, imale su godinama priliku za njih i nisu morale čekati Trumpa. Ali, njih ne zanimaju pregovori, već isključivo financiranje rata kako on ne bi prestao.
Iako su isključene iz pregovora, europske države pronalaze alternativne načine kako spriječiti mir. Čim su se u kolovozu 2025. Trump i Putin sastali na Aljasci, cijela plejada europskih čelnika je došla u Bijelu kuću s namjerom osujećivanja ikakvog dogovora. Još zanimljiviji primjer dogodio se krajem 2025. te dokazuje koliko je EU posvećena korištenju svih raspoloživih sredstava kako bi se pokopala uopće nada za mir. Trump i Putin su se tada trebali susresti u Budimpešti. No, Mađarska je okružena članicama EU i NATO-a. Te države odlučile su kako neće ustupiti zračni prostor Putinovom zrakoplovu kako bi na taj način logistički spriječile pregovore koji su mogli okončati rat. Djeluje neshvatljivio da netko može biti toliko posvećen ratu da se koristi čak i takvim metodama kako bi spriječio mir. Trump i Rusija su strane koje su za mir, ali Europa je još uvijek prevelika prepreka. Rusija je uvijek bila otvorena za dijalog i mirno rješavanje problema, ali to je teško postići ako suprotna strana samo želi rat.
Trumpova Strategija nacionalne sigurnosti
U studenom 2025. objavljen je dokument Strategija nacionalne sigurnosti SAD-a. U njoj se navodi kako je Europa na putu potpunog civilizacijskog nestanka. Europa je optužena da blokira američke napore za postizanje mira u Ukrajini te da ruši demokraciju, a nužnost prekida neprijateljstva s Rusijom je naglašena kao ključna točka (Whitehouse.gov,2025).
Pri početku dokumenta objašnjeno je propadanje Starog kontinenta. Kontinentalna Europa je 1990. činila 25% svjetskog BDP-a, a danas svega 14%. Europa propada i demografski zbog niskog nataliteta te velikih migracija. Procijenjeno je da će Kontinent za 20 godina (ili manje) postati potpuno neprepoznatljiv te da će za nekoliko desetljeća određene europske države imati većinu stanovništva koje nije europsko. Idući veliki problem s kojim se Kontinent suočava je što EU potkopava političke slobode i suverenitet država. Kao najveći promašaj Europe navodi se odnos prema Rusiji (Whitehouse.gov, 2025).
Pružen je prikaz i unutarnje političke situacije u europskim zemljama. Navodi se kako velika većina Europljana želi mir s Rusijom, ali to nije moguće ostvariti jer europske vlade provode subverziju demokratskih procesa. Osim toga, mnoge države izložene su nestabilnosti jer imaju manjinske vlade, koje onda gaze principe demokracije i guše opoziciju kako bi ostale na vlasti (Whitehouse.gov,2025).
Ponovno dolazimo do toga kako protivljenje politici EU nije isto što i biti antieuropski. Dokument naglašava kako je u velikom interesu SAD-a okončati rat u Ukrajini, stabilizirati europske ekonomije te kako je Europa i dalje strateški ključna za SAD. Stoga piše kako je američki cilj pomoći Europi da preokrene trenutačne trendove. Istaknuto je poštovanje prema europskim postignućima u svijetu kroz povijest. Zato se američka diplomacija treba zalagati za povratak demokracije i slobode govora u Europi, kako bi se Europljani vratili svojim istinskim vrijednostima, na kojima je i SAD nastao (Whitehouse.gov, 2025).
Naposlijetku su savjetovani konkretni koraci kakva bi trebala biti američka politika prema Europi. Na prvom mjestu je uspostava strateške stabilnosti s Rusijom te ponovno uspostavljanje stabilnosti unutar Europe. Od ostalih točaka treba istaknuti pružanje pomoći onima koji su u otporu protiv aktualnih europskih politika, izgradnja zdravih nacija kroz jačanje veza s SAD-om, kao i prestanak ekspanzije NATO-a.
Kritika Trumpove politike
Za kraj analize potrebno je nedvosmisleno raščlaniti u kojoj je mjeri Trump zaista zaokrenuo američku politiku. Sve ono što on radi je tek prvi korak u odnosu na ono što bi bilo potrebno. Mnogo toga je i dalje samo na riječima, a suradnja s EU se u mnogočemu nastavlja. Pokušaj obnove odnosa s Rusijom je pohvalan, ali i dalje nije doveo do okončanja rata u Ukrajini. Trump se još uvijek nije postavio dovoljno snažno prema EU da bi doveo do kraja rata. Osim toga, prestao je vršiti pritisak na ukrajinsku vladu da raspiše izbore, čime dozvoljava predsjedniku bez legitimiteta da i dalje bude na vlasti.
Iako SAD ne šalje više oružje za rat u Ukrajini izravno, on to i dalje čini preko Europe kao posrednika. Dakle, nije došlo do suštinske promjene jer dok se rat nastavlja financirati nije bitno preko koliko je to posrednika. Konzekvencijalistički gledano, američko oružje i dalje odlazi za rat u Ukrajinu. Doduše, pozitivan Trumpov potez je bio zabrana ispaljivanja američkih dalekometnih projektila na Rusiju, ali to nije ni blizu idealu ostvarenja mira. Rat u Ukrajini ne može završiti sve dok tamo pristiže američko oružje. Nebitno je radi li se to posredno ili neposredno ako to oružje u konačnici odlazi za rat. Upravo to je najutemeljenija kritika Trumpa.
Osim toga, dokle god je američka vojska prisutna u Europi (posebno u tzv. istočnom krilu NATO-a), neće biti otklanjanja dubinskih uzroka rata u Ukrajini. Pravedan mir ne odnosi se samo na teritorij Ukrajine, već i na uklanjanje višedesetljetnih uzroka rata. Iz tog razloga, potrebno je povlačenje američke vojske iz Europe, (naročito iz njenog istočnog dijela), kao i ukidanje NATO-a. Nužno je podignuti ljestvicu tako visoko kako ne bismo pali u idealiziranje Trumpa zbog određenih pozitivnih pomaka koje on nudi.
Američki državni tajnik James Baker je 1990. obećao Gorbačovu kako se NATO nakon ujedinjenja Njemačke neće više širiti ni centimetra na istok (Nsarchive.gwu.edu, 2017). Nakon kraja Hladnog rata (kada je NATO izgubio primarnu svrhu), krenuo je u ekspanziju. Prvo posthladnoratovsko širenje NATO-a odvilo se 1997., kada su u pakt primljene Poljska, Češka i Mađarska. Tada je George Kennan (otac američke hladnoratovske politike) u New York Timesu objavio članak A Fateful Error (Sudbonosna pogreška), u kojem je širenje NATO-a nazvao najvećom američkom greškom nakon kraja Hladnog rata te je predvidio kobne posljedice koje će se dogoditi ako se taj proces nastavi (Kennan, 1997).
U međuvremenu, NATO se proširio po cijeloj Europi te je ušao u prostor Baltika i istoka Europe. Time je srušio povjerenje u poštivanje dogovora te pokazao Rusiji kako nema razloga vjerovati u obećanja Zapada.
Što možemo zaključiti?
Trumpov dolazak na vlast u velikoj je mjeri promijenio transatlantske odnose. Njegova politika nije motivirana animozitetom prema Europi, već upravo suprotno – željom za ozdravljenjem Europe. Cilj mu je preokrenuti trendove koji naš kontinent vode na put samouništenja. Odnos prema ratu i miru te slobodi govora i demokraciji su dvije glavne varijable na kojima se to iščitava. Današnju Europu obilježava potpuna eliminacija prostora za političku opoziciju i neovisno izvještavanje. Kriminaliziran je svaki oblik neslaganja s vlastima. Novinarstvo se svelo na rad u uvjetima stroge kontrole. Mediji služe za širenje službenog narativa te podržavanje rata u Ukrajini.
Ključni dokument ove analize je Strategija nacionalne sigurnosti SAD-a. iz 2025. godine. Ona je točna i realna te razotkriva bolnu istinu o Europi i njezinim problemima. Strategija naglašava kako su politike koje Europa trenutno provodi pogrešne i promašene, a naročito u odnosu prema Rusiji. Također, ona poziva na kraj širenja NATO-a (koji je danas postao globalni agresor, op. a.). No, sve je to tek prvi korak. Ako ta Strategija ostane samo na riječima, onda opet nismo doživjeli nikakvu promjenu. Nužno je početi djelovati, a ne samo govoriti temeljem tog dokumenta. Upravo to se može uzeti kao najveću kritiku nove američke politike. Pozitivne promjene su se dogodile, ali ključni rezultati su i dalje na čekanju. Najbolji primjer je rat u Ukrajini koji i dalje traje, a vrijeme Trumpova mandata istječe. Neuspjeh u okončavanju tog rata nije isključivo njegova krivnja, ali je odgovornost koju će on najviše nositi. Ljestvica ideala mira treba biti postavljena jednako visoko za sve ljude.
Još nije kasno za naš kontinent, ali nužno je da obratimo pozornost na iznesene američke dokumente. Trebamo radikalno promijeniti politike koje nas vode u autodestrukciju. Konkretno, Europa treba (prema iznesenoj Strategiji): okrenuti se savezništvu s Rusijom, priznati krivnju za rat u Ukrajini, shvatiti da se ratom ne postiže ništa dobro i da se budućnost može graditi jedino na miru, a povratak slobode govora je kategorija za sebe. Ne možemo očekivati takve rezultate od sadašnjih političara. Preduvjet za ispunjenje te Strategije je uklanjanje s vlasti aktualnih čelnika europskih država. U protivnom ćemo izumrijeti i nestati. Izbor je na nama. Nada postoji jer (prema tvrdnjama iz Strategije) velika većina Europljana želi mir. Dakle, preduvjet za demokratsku promjenu postoji.
