Hrvatsko društvo već godinama živi u ozračju sličnih vijesti. Svako malo pojavljuju se ono što portali nazivaju udarne, prijelomne ili izvanredne vijesti – priče o uhićenjima, istragama i ljudima koji su donedavno zauzimali visoke pozicije. Gotovo uvijek riječ je o iznosima i radnjama koje izlaze iz okvira svakodnevnog iskustva većine ljudi, o brojkama koje zvuče veliko i nevjerojatno da ih pojedinci ni ne mogu prihvatiti kao realne. U takvom ozračju nastaje jedan zanimljiv psihološki odmak, jer prosječan čovjek lakše razumije nešto malo i konkretno, neku sitnu nepravilnost koja se može zamisliti u vlastitom poslovnom i privatnom okruženju. Ako se, pak, govori o milijunima, o složenim načinima izvlačenja novca i sustavima koji nadilaze svakodnevicu, razumijevanje počinje slabiti.
Na sve ovo nadovezuje se i dublji sloj koji nije raspršen samo na pojedinačne slučajeve, nego prekriva i dugotrajan misaoni ambijent koji se generacijama oblikovalo našem društvu – proizašao iz činjenice da je na ovim prostorima čovjek često živio unutar striktno postavljenih hijerarhija (i diktatura) u kojima je prostor djelovanja bio ograničen, a odnos prema autoritetu uglavnom jednosmjeran. Odluke su dolazile odozgo, a onaj ispod rijetko je imao stvarnu mogućnost da ih dovede u pitanje ili da se izbori za vlastiti prostor. Takav se odnos s vremenom, od političkoga ili institucionalnoga, preselio i u način svakodnevnoga življenja. U njemu se razvila pretjerana navika da se one na vrhu promatra gotovo kao nedodirljive figure, kao nekoga tko je izvan dosega svakodnevnog propitivanja. Rijetko, ili uopće se ne razmišlja o tome kako je netko došao na određenu poziciju, niti postoji očekivanje da se to mora jasno objasniti. Podrazumijeva se da postoji granica koju nije moguće prijeći te se interesi povlače iz tog prostora, što zbog uštede vlastite energije, što zbog sigurnosti održavanjem principa „ne talasajmo“. Tako se postupno učvršćuje osjećaj da su neki svjetovi jednostavno zatvoreni, a da pojedinac unutar njih nema stvarni utjecaj.
U svemu ovome postoji još jedan argument o kojem se rjeđe govori, a koji možda najjasnije potvrđuje da navedeni obrasci nisu nešto proizvoljno opisano. A to je činjenica da se u društvu koje još uvijek nosi tragove generacijskih trauma iz autoritarnih i rigidnih sustava, a to je da se općeprihvaćena važnost autoriteta ne zadržava samo na vrhu, nego ima tendenciju da se prelijeva i prema dolje. To se može vidjeti u svakodnevnim situacijama, u kontaktu s javnim službama, gdje se ponekad pojavljuje nepotrebna strogoća i distanca prema onima koji dolaze po najosnovnije usluge. Čini se nerijetko da u središtu svega nije red i organizacija, nego i određena vrsta odnosa moći. U takvim situacijama često se osjeti nesrazmjer između stvarne važnosti neke funkcije i načina na koji se ona prezentira. Pojedinci na nižim razinama sustava znaju preuzeti ulogu čuvara pravila s pretjeranom rigidnošću. Dijelom da kroz tu poziciju nadoknađuju vlastiti osjećaj nevidljivosti ili ograničenosti. Dijelom i zato što u pozadini postoji svijest o društvenoj nesređenosti i nepravilnostima na koje ne mogu izravno utjecati, najčešće zbog vlastite podređenosti strukturama koje ostaju izvan njihova dosega.
Sve u svemu, stvara se dojam da se kroz takvo ponašanje pokušava uspostaviti kontrola nad prostorom u kojem postoji osjećaj šireg nereda koji u biti ostaje nedodirnut. Tako se postupno stvaraju male, gotovo izmišljene hijerarhije u najobičnijim okruženjima – na šalterima, u čekaonicama, na ulazima u ustanove – gdje se kroz strogoću i formalnost pokušava nadomjestiti ono što nedostaje na višim razinama sustava.
Pa svi smo barem jednom iskusili razliku između različitih vrsta usluga koje dobivamo, pa i unutar istog društva. U nekim situacijama, posebno kada se radi o privatnim i plaćenim uslugama, često se susrećemo s nerazmjernom korektnošću, strpljenjem i jasnom komunikacijom. Toliko iznenađujuće da se zapravo čudimo nečemu što je ni manje ni više nego humani i jedini prihvatljivi odnos prema drugome čovjeku. Zato se prirodno nameće pitanje zašto u drugim, javnim sustavima, koji bi trebali biti temeljni i zajednički, to iskustvo tako često izgleda drugačije. Premda je teško sve situacije promatrati kao jednoznačne ili ih pripisati samo jednoj vrsti ljudi ili ponašanja. Nisu svi isti, i u javnim službama postoje ljudi koji svoj posao rade korektno i profesionalno. Ipak, česte frustracije, nestrpljenje i napetost koje se mogu osjetiti u kontaktu s institucijama nisu izmišljotina i nipošto ne nastaju bez razloga. One često imaju dublje korijene i mogu se povezati s općim stanjem sustava, s neriješenim problemima koji se spuštaju prema dolje i onda se prelamaju kroz svakodnevne situacije.
Netko će reći da je ovakvo povezivanje prenategnuto, da se ne mogu povlačiti linije između velikih sustavnih problema i svakodnevnih situacija na najnižim razinama. No upravo se u tim malim, ponavljajućim obrascima najjasnije vidi kako sustav funkcionira. Kao i u odnosu roditelja i djece, obrasci se ne prenose kroz riječi i opomene, nego kroz ponašanje – djeca ne uče ono što im se govori, nego ono što svakodnevno gledaju i upijaju, često i nesvjesno. A ako se odgovornost izbjegava „na vrhu“, teško je očekivati da će se dosljedno živjeti „na dnu“. I zato pitanje odgovornosti, pa i domoljublja, ne počinje u velikim obećanjima, još većim frazama a ponajmanje simbolima, nego u načinu na koji svakodnevno radimo svoj posao i odnosimo se prema drugima, posebno ondje gdje se sustav najizravnije susreće s građaninom.
